Sadika Avdić
Fatima, blistava, iskrena, zadovoljna… Žena koja je postigla, za samo 18 godina (koliko je živjela) da u svojoj ovozemaljskoj zbilji savršeno dovede u sklad tjelesno i duhovno. Spoznaja joj bijaše duboka bez dna, smrt prerana za plodove brojne koje je ostavila. Božanskom ljubavlju je bila toliko ispunjena da njeno služenje Božanskoj istini i njena sloboda nikad nisu došli u sukob. Njeno ja se izgubilo u sveobuhvatnosti Božijoj.
Teško je govoriti o Fatimi samo s našim viđenjem. Fatima je povijest i ovoga i onoga svijeta. Iako je njen životni vijek bio kratak, ono što je zapisano sasvim je dovoljno da se predoči jedna jasna slika života i karaktera h. Fatime.
Roditelji su glavni i najjači faktor koji određuje identitet i karakter osobe.
Je li potrebno objašnjavati ko su roditelji Fatimini i koliko su utjecali na Fatimin odgoj? Dovoljno je reći da je njen dragi otac i Poslanik Božiji, s.a.v.a., često poistovjećivao lik i karakter svoje kćerke sa sobom. I dovoljno je podsjetiti da je njena majka, h. Hatidža, od Boga dragog počašćena deredžom, jedne od četiri najodabranije žene svijeta i da je od svih žena bila Poslanikova najdraža žena. To su jasne stvari koje nikad ne smijemo smetnuti s uma niti ih poistovijetiti sa suprotnim kvazi istinama. Nešto što je Allah Uzvišeni toliko uzdigao mi moramo neizmjerno cijeniti i neizmjerno poštovanje i ljubav prema tome iskazivati. Nravno, ukoliko slijedimo Božiju Ljubav. Ovdje ću navesti nekoliko predaja koje odslikavaju vrijeme Fatimine udaje i života. Jutro poslije svadbe, Božiji Poslanik, s.a.v.a. je ušao kod svoje kćerke Fatime i zeta Alija noseći im zdjelu mlijeka. Rekao je Fatimi: «Pij, tvoj otac se žrtvuje za tebe.» Potom je rekao h. Aliju: «Pij, tvoj amidžić se žrtvuje za te.» Zatim je pitao Alija: «Kakvu vidiš svoju ženu?»
Odgovorio je: «U pokornosti Bogu.» Upitao je isto i Fatimu za muža na što je ona odgovorila: «Najbolji muž.»
Poslije toga Allahov Poslanik nije išao tri dana Fatimi, a kada je otišao četvrto jutro, ostao je sam sa svojom kćerkom pa je upitao: «Kako si kćeri, šta misliš o svom mužu?» Ona je odgovorila: «Oče, on je najbolji muž. Kurejševićke žene su mi dolazile i govorile su mi: ‘Otac te udao za siromašna čovjeka koji nigdje ništa nema.’ Onda joj je Božiji Poslanik rekao: «Kćeri moja, niti su tvoj otac, a ni muž siromašni. Meni su bile izložene riznice na Zemlji, a ja sam izabrao ono što je kod mog Gospodara. Tako mi Allaha, kćeri, tvoj muž je najodabraniji i najučeniji i najmilostiviji među njima. Budi pokorna svome mužu, jer je on najbolji muž i nikada mu ne otkaži poslušnost.»
Zatim je Allahov Poslanik dozvao Alija i rekao mu: «Uđi u svoju kuću, o Ali, budi nježan i milostiv svojoj ženi! Fatima je, doista, dio mene, što nju zaboli i mene boli, što nju raduje i mene raduje. Ostavljam vas Allahu, doista je On vaš Gospodar!»
Život h. Fatime sa h. Alijem protekao je u teškom vremenu, u vremenu kada je islamska vojska uvijek na oprezu jer je bila prisiljena da uzvraća na napade i da se bori za interese Islama i muslimana, a imam Ali je učestvovao u svim većim bitkama.
Fatima je dobro shvatila svoju poziciju i odgovornost, a također i ulogu svoga muža.
Znana je činjenica da žena i svijetli i mrači život čovjeku. Ona ima veliki utjecaj i može svoj utjecaj usmjeriti u dobrom ili lošem pravcu. Jasno je da su čovjekovo srce, tuga, uspjeh, neuspjeh, zadovoljstvo i nezadovoljstvo usko povezani sa ženom i njenim odnosom prema njemu u intimi njihove kuće.
Hoće li žena od doma napraviti utočište i oazu u koju će muž pribjeći u iskušenjima i teškoćama, odmoriti se i osvježiti kako fizički, tako još više duhovno, i sa obnovljenom snagom krenuti u neprestanu borbu koju život nudi i nameće na svakom koraku, ili pak, pakao u kojem će se oboje iscrpljivati do beskraja i biti slabi na štetu svoju i štetu zajednice – do nje je da izabere. Ko ne zna vrijednost mira i ljepote sigurno je da će krenuti krivim putem.
Drage moje sestre, i sebe i vas upozoravam i podsjećam na još jedan fadilet, vrijednost i dobrotu vezanu za dvoje bračnih drugova, dva uzora za sve muslimane i muslimanke.
Možete li zračiti tako jakim duhom i blagošću kojom je zračila Fatima, toliko da je h. Ali rekao: «Kada je pogledam sva moja tuga spadne s mene kao teret koji me pritiskao.» A ona, Fatima, nikad nije izašla iz svoje kuće bez dozvole muža, niti ga je kad naljutila, jer je ona znala da ženin ibadet i djela neće biti primljena kod Allaha ukoliko je njen muž s njom nezadovoljan. Nije nikad slagala, nije ga nikad iznevjerila i nije nikad odbila njegovo naređenje.
S toga je h. Ali za nju rekao: «Tako mi Allaha, nikad je nisam naljutio, niti sam je kad ražalostio, sve dok je Allah nije uzeo Sebi.» Ona to naprosto nije zaslužila.
Sve revolucije su otpjevale svoje arije, ali revolucija koju može žena učiniti, žena poput Fatime, traje dok je svijeta. Odgojiti svoju djecu da budu prvaci u Džennetu, da budu nosioci istine, da budu ogledalo gdje se ogleda ljudska savjest… To je revolucija koja se ponavlja.
S druge strane, veliki ljudi imaju često tragičnu sudbinu, vjerovatno s toga što ne ljube dovoljno ovaj svijet jer nisu od njega. Fatima je majka koja je sličnu sudbinu svoga sina podijelila sa sudbinom Merjem bintu-l-Imran. Nisu rimski vojnici ubili ni h. Isaa ni h. Husejna, neka je Božiji mir s njima. Kad ćemo više iz ovoga uzeti pouku?
Ona je otišla rano s ovoga svijeta, iz džungle proturječnosti, u smiraj blizine Božije.
Mi, ovdje u Evropi, crnoj od poroka, i strašnoj od tisućljetnih utvara u koga da gledamo, koji primjer, koje oličenje?!
Fatime nema blizu, osim onoliko koliko je ima u našim srcima i životima. S toga oživljavamo uspomenu na nju da bi nam bila bliža, i da bi mi njoj bile bliže, ali ne samo lijepim riječima za nju već i oponašanja njenog sveukupnog života.
Od čega se to tako grčevito brani historija? S kim se bori? Ko joj je protivnik?
Historija muslimana osim što je imala svojih svijetlih trenutaka, uspona, imala je još više, tamnih trenutaka (koji se čine k'o vječnost), padova.Valjalo je iz tog matreijaliziranog džehennema izvući zrno koje bi moglo brzo dati plodove, dok su još zasađivači živi.
Porodica Poslanikova, s.a.v.a, je bila odgojena tako da je na prvom mjestu bila zajednica pa tek onda lični interesi, iskrena briga za budućnost Islama i muslimana.
Gdje smo mi?
Pri sadašnjem stanju muslimanskog društva, čini mi se da je nužno u traganju za nanjjednostavnijim istinama, vratiti se osnovnim načelima vjere. Šta je to što uzdiže jedno biće nad drugim?
Stvorivši čovjeka Bog je Uzvišeni želio da to najsavršenije Njegovo stvorenje ostvari sebe, zapravo spozna ko je i što je. Na tom putu su stepenice koje asociraju na izgrađivanje i odgajanje duše. Bez procesa samoizgrađivanja ne može se imati pravilan odnos prema Bogu dragom.
Ali, istina je da većina ljudi ostaje zaokupljena potpuno drugačijim pitanjima, ne onima koji je najuzvišeniji izbor, nego onih koja se najviše isplate.
Brzina kojom čovjek gomila znanje o sebi i svemiru spiralno se povećava 10 hiljada godina. Vrtoglavi napredak tehnologije je, s jedne strane olakšao život, a s druge strane je vremenu oduzeo bereket! Sve što čovjek više razvija svoju inteligenciju (na pogrešnim temeljima, uglavnom) svijet naprosto sve više zahvaćaju simptomi krize – sve veća upotreba droga, vandalizam i neobjašnjivo nasilje, društveni nihilizam, bolesna apatija, perverzije raznih vrsta i td. Neko je rekao: «Mi smo u vozu koji juri sve brže prugom na kojoj ima bezbroj skretnica i odvajanja u nepoznatim pravcima. U kabini lokomotive nema ni jednog pametnog, a na skretnicama su možda i demoni. Najveći se dio društva nalazi u zadnjem vagonu s pogledom unazad.»
Ne možemo reći da samo nama, muslimanima, nedostaje svijesti. Cijeli svijet boluje od krize svijesti. Ali naša bolest je paradoksalna kao što je paradoksalno da čovjek umre od neuhranjenosti pored gomile hrane. Naše tkivo je pogođeno najopasnijom krizom – krizom identiteta. Ko smo, šta smo, kuda idemo? To su za većinu nas nepoznanice iako nam iskustva vrište na uho, opominju, ali… Mi smo narod Knjige koju smo za leđa bacili. Duhovne istine nigdje nema u praktičnom životu. Mi smo narod obezglavljen. Naši autoriteti su pod zemljom, a živi koji to pokušavaju biti, zajedničke interese su prodali đavolu.
Šta ćemo odgovoriti kad nas Allah Uzvišeni bude pitao: «Dao Sam vam dovoljno zaliha i bogatsatva da se omogući dovoljno dobra za sviju. Kako je onda moguće da hiljade umiru svake godine od gladi? Da hiljade ljudi nemaju krova nad glavom. Da milioni plaču zbog pogaženog dostojanstva?»
Da, dosita kako je moguće?! A mi smo upravo narod čije je dostojanstvo prodato, čije su vrijednosti uništene, čiji dostojanstvenici toliko «jednostavno» žive da drugi jedva da jednostavno prežive.
Svijest! Gdje je svijest?!
Ukratko, jasna poruka bi bila:
O narode, (pojedinci su uvijek izuzeci, s njima je Islam počeo, s njima će se i završiti i blago se njima!) čija se vjera zove predanost Bogu (Islam) a koji predani (musliman) niste, Bogu je najlakše zamijeniti vas drugim narodom, a On želi da ste na Pravom putu – vi koji neprestano Pravi put odbijate. A trznete se jedino, kao što pjesnik reče, «kad vam se glava između sjekire i panja nađe».
Kur'an je pun primjera koji govore o snazi vjere i pobjedama. A također, i o porazima i vječnom gubitku onih koji su svoju vjeru prodali za bijedni dun'jaluk. Sjetite se Davuda, a.s. i Golijata. Ako mlijeko ili neka druga namirnica može činiti čuda pretvara tkivo u mišiće, kosti, kosu i krvne stanice u vama… Šta mislite, kakva čuda tek vjera čini u vama?!
Ali, kod nas je sve drugačije. Sve dok smo u stanju potlačenosti, obespravljenosti, poniženosti, daleko jedni od drugih – pitanje je ima li nas. Ili smo mi to postali nešto drugo što ne želimo sebi priznati?! Neka svako ponaosob razmisli!
