Prof. dr. Zehra Alispahić, Fakultet islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu
Ševala Zildžić rođena je 1903. godine u poznatoj sarajevskoj zanatlijskoj porodici Zildžića koja se tradicionalno bavila proizvodnjom zvona, što je postala i osnova njihovog prezimena (tur. zil – zvono). Po završetku osnovne škole za djevojčice željela je nastaviti školovanje, postati doktorica medicine i biti na raspolaganju ženskoj populaciji u Bosni i Hercegovini. Uzore je tražila u rijetkim doktoricama poput Čehinja Anne Bayer koje su liječile i bile na usluzi ženama Bosne i Hercegovine u austrougarskom periodu. Jedina mogućnost za stjecanje diplome koja bi joj omogućila studiranje na medicinskom fakultetu bila je upis u Veliku gimnaziju u Sarajevu. Činjenica da je ta škola od 1919. godine počela primati ženske učenike i prestala biti isključivo muška gimnazija, Ševali je išla u prilog. Iako nije bilo nikakvih zakonskih prepreka za upis i pohađanje gimnazije, patrijarhalni kodeksi, usvojena praksa po kojoj je djevojčicama bilo mjesto u kući a ne u školi, šikaniranje i marginaliziranje porodice Zildžić bili su realna opasnost koja je Ševalu mogla ostaviti u kući. Ali, na svu sreću, nije bilo tako. Roditelji su se uspjeli izboriti sa svim poteškoćama koje su stajale na putu obrazovanja njihove kćerke i Ševala je krenula u gimnaziju. Prema pisanjima nekih savremenika, njenu porodicu i nju samu maltretirali su ljudi iz komšiluka tako što im u dućanima nisu željeli prodati robu ili bi lokalni mangupi bacali kamenje na Ševalu dok bi išla u školu pa je babo redovno morao fijakerom dovoziti i odvoziti do škole.
Uprkos svemu, Ševala Zildžić je maturirala 1925. godine i među 358 učenika koji su ovu školu završili u periodu 1919–1929. bila jedna od dvije svršenice, muslimanke. Uz njezino, prema podacima gimnazijskog školskog godišnjaka, navodi se i ime Razije Biserović. Nakon završene gimnazije slijedi udaja za školskog kolegu Muhameda Iblizovića s kojim zajedno odlazi na studij medicine u Zagreb. Iz velike ljubavi i poštovanja suprug je odlučio zajedno s njom studirati medicinu iako je bio opredijeljen za drugi studij.
Ševala Zildžić-Iblizović bila je briljantna studentica te je tokom studija držala demonstracijske vježbe. Primamljivu poziciju asistentice odlučno je odbila i s diplomom doktora medicine 1931. godine vratila se u svoj rodni grad da bude na usluzi i liječi svoje sugrađanke i djecu.
Žena koja je porušila ustaljene stereotipe
Ovakvim odnosom i rezultatima na putu stjecanja znanja porušila je sve stoljećima uvriježene stereotipe na ovim prostorima da žena ne treba i ne može biti visoko obrazovana i da ne može obnašati javne i odgovorne funkcije. Ona i njezini roditelji bili su veliko ohrabrenje i podrška svima drugima koji su željeli a nisu smjeli svoju žensku djecu adekvatno obrazovati. Jer, nipošto ne smijemo zaboraviti poraznu i sramnu statistiku bh. populacije iz 1910. godine koja istovremeno ilustrira da su žene općenito kategorija stanovništva s najvećom nepismenošću. Imajući u vidu ovakav kontekst, onda je čin porodice Zildžić da svoju kćerku pošalje u školu bio krajnje revolucionaran i važan trenutak na putu ostvarenja temeljnih ljudskih i vjerskih prava koja su u jednom dugom periodu posve neprirodno bila uskraćena ženi ovih prostora.
Dozvolu za školovanje dao je reisu-l-ulema Džemaludin Čaušević
Na putu ostvarenja svog uzvišenog cilja stjecanja znanja ali i želje da ostane vjerna svom vjerskom naslijeđu, Ševala Zildžić je pokušala iskoristiti sva, u tom momentu, raspoloživa i prihvatljiva sredstva. Vjerovatno s nadom da će na taj način poništiti retrogradni mahalski zakon, Ševala Zildžić je lično otišla do vrhovnog poglavara Islamske zajednice s ciljem da od njega dobije pismeno odobrenje da ona kao djevojka upiše nekadašnju mušku gimnaziju.
Nakon što je završila gimnaziju i medicinski fakultet u Zagrebu a potom se vratila u Bosnu, Ševala je bila ohrabrenje značajnom broju sarajevskih porodica koje su s manje straha i brige počele slati svoje kćerke u osnovne i srednje škole.
Historija pamti hrabre i proaktivne pojedince, muškarce i žene čija je dalekovidost trasirala put potonjim generacijama. Ševala Zildžić i njena porodica su dio te historije. I kako to nerijetko biva, osobito u kontekstu pitanja pozicioniranja mjesta i uloge žene, na stranicama važnih historijskih čitanki, enciklopedija i sl. ne pronalazimo gotovo nikakve relevantne podatke o takvim ličnostima na koje bismo trebali biti ponosni. Imati ženu, doktora medicine u prvoj polovini 20. stoljeća, kada ih je i u Evropi bilo malo, za Bosnu je bila prava dragocjenost.
U Sarajevu je nakon agresije jedna ulica dobila njezino ime. Bila je žena “institucija”. Neka novija istraživanja i aktivnosti nevladinog sektora polahko ali sigurno skidaju prašinu zaborava s ličnosti kakva je bila dr. Ševala Zildžić-Iblizović, prva doktorica medicine, muslimanka u BiH, veliki humanista, graditeljica mira i suživota. Pored brige oko zdravlja svojih đaka i sugrađanki, mnogo se bavila zdravstvenim prosvjećivanjem.
U povodu stote godine od njezinog rođenja BH Pošte su uradile markicu s njenim likom. Doktorica Ševala, kako su je zvale sarajevske hanume, cijeli svoj životni vijek provela je u Sarajevu i karijeru je završila kao specijalistkinja ginekologinja i pedijatrica u školskom dispanzeru u Sarajevu 1962. godine. Umrla je u Sarajevu 1978. godine. Dženaza joj je klanjana u Gazi Husrev-begovoj džamiji, a pokopana je na groblju Bare. Bila je to jedna od dženaza koju Sarajevo pamti. A dženaze same govore o svojim rahmetlijama.
