Dr Ramzy Baroud
Europa je šutjela kada je Izrael počeo udarati po opkoljenom pojasu Gaze onom vrstom žestine koja je mogla dovesti samo do genocida. Zapravo, Europa je ostala nijema kada je riječ ‘genocid’ brzo zamijenila ranije spominjanje ‘rata između Izraela i Hamasa’ koji je započeo 7. oktobra.
Oni koji su upoznati s europskim političkim diskursom i djelovanjem u vezi s Izraelom i Palestinom već moraju shvatiti da je većina europskih vlada uvijek bila na strani Izraela.
Međutim, ako je to u potpunosti tačno, šta možemo reći o posljednjim komentarima visokog predstavnika za vanjsku politiku Europske unije, Josepa Borrella, kada se činilo da se 23. januara obrušio na Izrael optužujući ga za “sijanje mržnje generacijama”?
Tokom zajedničke konferencije za novinare u Bruxellesu s egipatskim ministrom vanjskih poslova Samehom Shoukryjem i povjerenikom EU za proširenje Oliverom Varhelyijem, Borell je rekao da “Izrael ne može imati pravo veta na samoodređenje palestinskog naroda”.
Ali je li Borrell iskren?
Borrellova frustracija Tel Avivom proizlazi iz spoznaje da Izrael Europu ne shvaća ozbiljno. On je u pravu. Tel Aviv Bruxelles nikada nije doživio kao snažnog i relevantnog političkog aktera u usporedbi s Washingtonom, pa čak ni Londonom.
Posljednji mjeseci dodatno su razotkrili ovaj neravnopravan odnos.
Ubrzo nakon operacije poplave Al-Aqse, europski čelnici – počevši od njemačkog kancelara Olafa Scholza, talijanske premijerke Giorgie Meloni i francuskog predsjednika Emmanuela Macrona – pohrlili su u Tel Aviv kako bi, prema riječima nizozemskog premijera Marka Ruttea, ponovili da “ Izrael ima svako pravo da se brani.”
Ali europska potpora nadmašila je podršku jezika ili političkih gesta. Stigla je i u obliku vojne i obavještajne potpore.
“Od 2. novembra njemačka vlada odobrila je izvoz obrambene opreme u Izrael u vrijednosti od gotovo 303 milijuna eura (323 milijuna dolara),” izvijestio je Reuters , uspoređujući veliki iznos s 32 milijuna eura (34,7 milijuna dolara) vrijednim obrambenog izvoza koji je odobrio Berlin tokom cijele 2022. Ovo je samo jedan primjer.
Dok Amerikanci nisu bježali od preuzimanja uloge partnera u ratu u Gazi, pozicija EU-a činila se nepoštenom i, u najboljem slučaju, moralno nedosljednom. Na primjer, entuzijastični Macron želio je uspostaviti vojnu koaliciju nalik na Daesh kako bi ciljao na Hamas, iako su čelnici Španjolske i Belgije zajednički pozvali na stalni prekid vatre tokom konferencije za novinare na granici s egipatskim Rafahom 24. novembra.
Borrell je u početku pristupio genocidnom ratu iz potpuno proizraelske perspektive. “Ja nisam advokat”, rekao je kad su ga u intervjuu u novembru upitali čini li Izrael ratne zločine u Gazi. Minutu kasnije, ustvrdio je da je Hamasova operacija poplava Al-Aqsa nedvojbeno bila ratni zločin.
Ovo nije jednostavan slučaj zapadnih dvostrukih standarda. Izrael vidi Europu kao slugu, iako Europa, kolektivno, nosi značajnu ekonomsku težinu, koju, samo u slučaju Izraela, odbija prevesti u političku moć. Sve dok Bruxelles ne nauči riješiti ovu dihotomiju, nastavit će s ovakvom bizarnom vanjskom politikom.
Jedan od razloga zašto Izrael vidi Europu kao inferiornog političkog aktera u usporedbi s Washingtonom je taj što su Europljani veći dio svog vanjskopolitičkog programa povezali sa SAD-om, što je zauzvrat motivirano programom i interesima Tel Aviva.
Ovako to funkcionira. Kada se Macron pridružio Bidenu u bezuvjetnoj podršci Izraelu na početku rata, Netanyahu je primijetio da “vrlo cijeni” francuski stav. No, kada se 11. novembra Macron usudio kritizirati izraelsko ubijanje žena i beba u Gazi, Netanyahu se odmah obrušio, optužujući Macrona da je napravio “ozbiljnu činjeničnu i moralnu pogrešku”.
Europa je polako počela razvijati nešto jaču poziciju prema Gazi, iako svakako nedovoljno jaku da zahtijeva prekid rata ili prijeti posljedicama ako rat ne prestane. Dana 22. januara EU je održao ministarski sastanak na koji je pozvao izraelskog ministra vanjskih poslova Yisraela Katza i palestinskog ministra vanjskih poslova Riyada Al-Malikija da prisustvuju.
Konferencija je bila slabašan europski pokušaj da se signalizira spremnost EU da se afirmira kao relevantan politički akter na Bliskom istoku . Istina je, međutim, da je EU bila motivirana drugim čimbenicima, uključujući zeleno svjetlo Bidenove administracije, koja je u posljednje vrijeme postala sve više frustrirana Netanyahuom jer se odbija uključiti u diskurs Washingtona o budućim vizijama i rješenju s dvije države .
Također, regionalna nestabilnost, bilo u Crvenom moru ili u Libanonu, koja je i sama rezultat rata, nastavlja predstavljati izravan rizik za gospodarske i strateške interese Europe u regiji.
Odnos Europe s Bliskim istokom na neki je način drugačiji od odnosa Washingtona. Dok su SAD uvijek spremne iznova osmisliti svoje geopolitičke prioritete, Europa je neograničeno vezana pravilima fizičke blizine Bliskom istoku – njegovom vitalnom geografskom položaju, resursima i ljudima.
Europa to zna. Borrell, koji je osmislio maksimu da je “Europa vrt”, “ostatak svijeta džungla”, a “džungla bi mogla napasti vrt”, također razumije da bi nestabilnost Bliskog istoka mogla ugroziti njegov dragocjeni “vrt ”, čak i kad rat završi.
Zbog toga je Borrell bio zainteresiran za ministarski sastanak EU-a. Ali umjesto ozbiljnih razgovora, sastanak je dodatno istaknuo irelevantnost Europe, barem u očima Izraela.
Katz je došao na sastanak kako bi predstavio planove za umjetni otok uz obalu Gaze – koji će vjerojatno raseliti Palestince iz Pojasa, “koncepti koji nemaju nikakve veze s mirovnim pregovorima”, rekao je Borrell .
Drugi vodeći EU diplomati rekli su da su videozapisi dio (starih) ideja koje je Katz predstavio u prethodnoj ulozi, te da su “iznenadili” sve u prostoriji.
Ali diplomati EU ne bi trebali biti iznenađeni, na kraju krajeva, njihove vlade su te koje su osnažile Izrael i razvlastile Palestince tokom godina. Čak i sada mnogi od njih nastavljaju zagovarati o masovnim uboistvia Izraela u Gazi kao pravo Tel Aviva na samoobranu.
Ako Borrell doista želi razviti političku okosnicu, trebao bi u potpunosti poduprijeti međunarodno pravo i zagovarati korištenje goleme ekonomske poluge EU-a za vršenje pritiska na Izrael da okonča svoj rat i vojnu okupaciju Palestine.
Neuspjeh u tome daje veliki kredibilitet tvrdnji da je Bruxelles, baš kao i Washington, izravni partner u izraelskom ratu protiv palestinskog naroda.
