Genocid koji se dešava od strane Izraela u Gazi prigušuje se uvjetima koji decenijama nisu učinili ništa ni da ublaže posljedice doseljeničkog kolonijalizma za Palestince, a kamoli da osiguraju bilo kakvu sigurnost ili oslobođenje. Svaki put kad političari, diplomati ili mediji ne spomenu temeljni uzrok nasilja, nekažnjivost Izraela se povećava, kao i njegova prisutnost u Palestini. Palestinci su, u međuvremenu, lišeni ono malo prostora koji im je preostao, a njihova prisutnost podložna je uništenju od strane Izraela.
Dok su UN koristili pojmove kao što su međunarodno pravo, primirje, humanitarna pomoć, prisilno raseljavanje, širenje naselja i mnoge druge koji se odnose na konkretna kršenja koja je počinio Izrael, ono što nedostaje u narativu je izraelski naseljeničko-kolonijalni identitet i prisutnost u Palestini. Normalizacija terminologije UN-a dovodi do normalizacije genocida.
Od 1967. nadalje, kada je Izrael uspostavio svoju vojnu okupaciju nad Palestinom kao još jedan korak u svojim doseljeničko-kolonijalnim ciljevima, međunarodnoj zajednici bilo je lakše i ugodnije govoriti o “okončanju okupacije” i uspostavi “rješenja s dvije države”. Doseljenički kolonijalizam gotovo je potpuno eliminiran iz narativa onoga što su Palestinci pretrpjeli od prije 1948. Decenije odgađanja uspostavila su doseljenički kolonijalizam u Palestini, a UN još uvijek odbija priznati tu činjenicu. Naravno, uloga UN-a u omogućavanju i održavanju izraelskog doseljeničko-kolonijalnog postojanja igra veliku ulogu u zataškavanju izraelskog porijekla i onoga što je namjeravao postići u Nakbi iz 1948. godine. Trenutačni scenarij je onaj doseljeničko-kolonijalnog entiteta koji počinje genocid nad autohtonim palestinskim stanovništvom u Gazi.
Ipak, veliki dio medijskog širenja govori o konkretnim kršenjima bez spominjanja genocida. Masovno izgladnjivanje Palestinaca nije samo postupak protiv međunarodnih normi i konvencija koje bi Izrael trebao slijediti; to je čin genocida. Prekidi vatre koji omogućuju dostavu humanitarne pomoći i oslobađanje talaca samo su djelić onoga što bi primirje trebalo podrazumijevati. Prije svega, prekid vatre trebao bi poslužiti kao kraj trenutnog genocida nad Palestincima, a ne stanka koja bi Izraelu omogućila da se ponovno kalibrira i bude spreman za svoju sljedeću rundu krvoprolića.
Izlaganje Palestinaca prenapučenosti u Rafi, čineći ih još ranjivijima na izraelsku vojsku, pokazuje i namjeru i djelovanje u pogledu genocida. Svaki put kad Izrael počini prekršaj, to se mora povezati s genocidom, koji je pak, u ovom slučaju, izravna manifestacija izraelske doseljeničko-kolonijalne ekspanzije.
Dok svjetski čelnici uživaju u svojim sporadičnim raspravama o prekidima vatre, treba imati na umu da se trenutni genocid mora pratiti do njegovih kolonijalnih korijena. Zapad ne želi preokrenuti kolonijalizam, ali kolonijalizam se može preokrenuti ako domorodački narod može povratiti svoj politički prostor. UN nema pravo postavljati šeme kompenzacije za kolonizirane bez pozivanja kolonizatora na odgovornost. Palestincima ne treba govoriti šta da rade, šta da prihvate, kako se trebaju uklopiti u humanitarnu paradigmu koja se uklapa u diplomatski narativ UN-a, koji nema namjeru zaustaviti izraelsku kolonizaciju Palestine. A ako UN nema namjeru pozabaviti se izraelskim doseljeničko-kolonijalnim postojanjem, što onda ima međunarodna organizacija da se pozabavi tekućim genocidom u Gazi?
