Piše: Haris Imamović –
Centralna teza na kojoj je zasnovan cjelokupan diskurs srpskog establišmenta o Srebrenici jeste ona da to nije bio genocid. Sve ostalo što dominantna javnost u Srbiji i Republici Srpskoj ima za reći na ovu temu služi, u najboljem slučaju, samo kao sjenčenje te osnovne tvrdnje: činjenje da ona zvuči manje zloćudno. Npr. kada srbijanski predsjednik, kao tokom nedavne posjete Mostaru, a povodom najavljene rezolucije UN-a, kaže da se u Srebrenici desio užasan zločin time on uopće ne želi reći da se desio užasan zločin, već da se nije desio genocid.
Sintagma „užasan zločin“ u nekom drugom kontekstu, imala bi drugo značenje. Recimo, u svome čuvenom izlaganju, prilikom potvrđivanja otpužnice protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića u novembru 1995. godine, sudija Haškog tribunala Fouad Riad je kazao da se nakon pada Srebrenice desio užasan zločin („terrible crime“) i da se radi o istinskim scenama iz pakla, ispisanim na najmračnijim stranicama ljudske historije.
S obzirom da je sudija Riad potvrdio optužnicu za genocid protiv čelnika Republike Srpske, čime je otpočet krivični postupak koji će biti okončan pravosnažnim presudama, uz ostalo, i za to krivično djelo, sintagma „užasan zločin“ u njegovom izlaganju nema nikakvu problematičnu implikaciju. Isto je u svim drugim slučajevima, kada tužioci i sudije Haškog tribunala, kao i svi drugi koji priznaju genocid, kažu da se u Srebrenici desio užasan zločin.
Međutim, sasvim je jasno da ta sintagma ima posve drugo značenje, kada je izrekne Aleksandar Vučić, koji ne priznaje genocid. Užasan zločin, u tom kontekstu, više nema značenje užasnog zločina, već je samo suptilno iskazana tvrdnja da se u Srebrenici nije desio genocid.
„Ne mislim da je strašni masakr u Srebrenici bio genocid“, kazala je 2018. godine tadašnja premijerka, a sadašnja predsjednica Skupštine Srbije u razgovoru sa njemačkim novinarom Timom Sebastianom. Kada ju je on suočio sa izvodima iz presuda međunarodnih sudova, Ana Brnabić je ponavljala da se, po njenom mišljenju, radi o užasnom zločinu. „Ne mislim da je bio genocid. Mislim da je bio užasan, užasan zločin“, kazala je.
Stari Rimljani su primijetili da kad dvojica kažu isto – nije isto. Nije isto kad haški sudija kaže užasan zločin, i kad to isto kažu zvaničnici Srbije, jer za haškog sudiju su, u slučaju Srebrenice, genocid i užasan zločin komplementarni pojmovi, a za Vučića i Brnabić užasan zločin nije isto što i genocid, te je samo drugi, suptilan način da kažu da zločin u Srebrenici nije bio genocid.
Kao što sintagma užasan zločin ne znači užasan zločin, već „nije bio genocid“, tako i sve drugo što srpski establišment kaže o Srebrenici u službi je njihove fundamentalne teze, da nije bio genocid.
Tako je, recimo, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik nedavno kazao da je spreman posjetiti Memorijalni centar u Potočarima kako bi položio cvijeće na spomen-obilježju. Ali je odmah dodao da „tamo nije počinjen genocid“ i otkrio da bi polaganje cvijeća, te navodno odavanje počasti žrtvama, bilo u funkciji toga da glavna teza (da u Srebrenici nije bio genocid) zvuči pitomije. Cilj je da se negiranje genocida odjene u civiliziranu formu, da dobije pravo građanstva (zbog čega je odluka rukovodstva Memorijalnog centra da to ne dopusti posve legitimna).
Sve je u logosu srpskog establišmenta, svaka rečenica, svaka sinagma, svaki zarez, u službi temeljne, negirajuće postavke. Onog što Jacques Derrida naziva transcendentalno označeno, kojem su sva druga značenja, u jednom ideološkom sistemu, podređena.
Ono što je zanimljivo što logos srpskog establišmenta o Srebrenici polazi od negativnog. Ideološki sistemi, po pravilu, polaze od onog što smatraju da je u korijenu svega. U platonističkoj filozofiji u temelju svega je ideja, u hrišćanstvu Bog, u marksizmu ekonomski antagonizam, kod Nietzschea volja za moć, itd.
U logosu o kojem je ovdje riječ apsolutno polazište nije u onome što jeste, već u onome što nije. U korijenu svega je poricanje.
Ma šta govorio o Srebrenici, srpski establišment uvijek govorio šta se nije desilo. Užasan zločin, ali nije genocid. Položit ćemo cvijeće i pokloniti se žrtvama, ali nije bio genocid. Srbija je izručila Karadžića i Mladića tribunalu, ali nije bio genocid, itd.
Šta nam to govori?
U jednom kratku tekstu iz 1925. godine, koji upravo nosi naziv Negacija (njem. Verneinung), Freud kaže da su neki među njegovim pacijentima skloni tome da u pokušaju da saznaju sadržaj svog nesvjesnog često polaze s poricanjem.
Na pitanje o nekoj osobi iz njenog sna, jedan od pacijenata kaže da ne zna o kome je riječ, ali dodaje: „Nije riječ o mojoj majci.“
Freud odmah dodaje: „Znači riječ je o njegovoj majci.“ Da se uistinu ne radi o majci, ona mu ne bi pala na pamet.
Ali zašto pacijent onda poriče?
Freud veli da je u ovakvim slučajevima negacija način da se na površinu svijesti izvede ono što je duboko potisnuto. Ono što se opsesivnom neurotičaru čini da je nemoguće zapravo je tačan opis njegovog stanja. Radi se samo o tome, veli otac psihoanalize, da se ono što je dovedeno u oblast svjesnog i dalje afektivno odbacuje, jer je neprijatno.
„Negirati nešto u formi prosudbe“, piše Freud, „u osnovi je isto kao i kazati: ‘To je nešto što bih radije potisnuo.’ Negativna prosudba je intelektualni supstitut za potiskivanje. Njeno ‘ne’ je logo potiskivanja, certifikat koji govori o porijeklu, nešto kao: Made in Germany.“
Ego, zaključuje on, odbacuje ono što je protivno principu ugode. Pacijent poriče da je osoba iz njegovog sna njegova majka, jer je, ako je riječ o snu sa incestuoznim sadržajem, toliko neugodno priznati da se upravo radi o njegovoj majci da je nemoguće. Međutim, nesvjesno vrlo dobro čuva informaciju o tome da se radi upravo o majci.
Zato je Freud, kako ističe, razvio neobičan metod, te je, želeći saznati više o sadržaju koji je duboko potisnut, pacijentima postavljao pitanje: „Šta smatrate da je najmanje vjerovatno?“ Ako bi upali u zamku, pacijenti bi, veli, u formi negacije uvijek otkrili šta su potisnuli.
Kada govori o Srebrenici, srpski establišment uvijek govori o onome što se nije desilo tamo, jer im je teško, gotovo nemoguće prihvatiti neugodnu istinu.
Paradoks je u sljedećem: upravo u tome što im na spomen Srebrenice na um prvo pada riječ genocid, a s njome i ogromna neugoda, evidentno tolika da odmah kompulzivno govore da „nije bio genocid“, otkriva dobrom posmatraču o čemu se radi. Freud bi, čini se, na svako „nije bio genocid u Srebrenici“, primijetio: znači bio je.
