Očajnički želeći da ostane relevantan, nepokolebljivi američko-izraelski ‘izabrani vođa’ pojačao je obračun protiv Palestinaca na Zapadnoj obali i obećao da će raditi s Trumpom
Predsjednik Palestinske uprave (PA) Mahmud Abbas pokušava ostati relevantan dok se događaji u Gazi, Zapadnoj obali i cijelom regionu odvijaju mnogo bržim tempom nego što osamdesetogodišnji političar može podnijeti.
Ove sedmice, usred izraelskog genocida koji bjesni u Gazi već 14 mjeseci, Abbasove snage sigurnosti su drsko ubile nekoliko istaknutih boraca otpora u Dženinu u pokušaju da umire Izraelce i njihove američke dobrotvore.
Kada je tadašnji američki predsjednik Donald Trump u januaru 2020. najavio takozvani “dogovor stoljeća”, prijedlog koji je u potpunosti usklađen s Izraelom po svim spornim pitanjima, Abas je rekao: “Želim reći njima dvojici , Trumpu i Netanyahu, da Jerusalem nije na prodaju, i da sva naša prava nisu na prodaju ili pregovaranje, vaš dogovor, zavjera, neće se desiti.”
Ipak, kada je Trump ponovo izabran 5. novembra, Abbas ga je pozvao da mu čestita i obeća da će raditi s njim na političkom rješenju koje je on sam odmah odbio pet godina ranije.
Nakon toga uslijedio je sporazum koji su Egipćani postigli prije dvije sedmice između Hamasa i Fataha, palestinske frakcije koju predvodi Abas. Dogovor je bio da se imenuje nezavisni komitet istaknutih i profesionalnih Palestinaca u Gazi koji će upravljati njenim poslovima i rekonstrukcijom nakon rata.
Bio je to zahtjev cionističkog režima i Bidenove administracije da isključe Hamas iz svake buduće uloge u upravljanju Gazom.
Međutim, Abasov Fatah je brzo povukao svoje odobrenje jer su Izraelci odbacili bilo kakvu ulogu ili doprinos Hamasa u budućnosti Gaze. Činilo se da takav dogovor nije u skladu s Netanyahuovim obećanjem o “potpunoj pobjedi” nad Hamasom i otporom.
Dakle, koja je Abasova završna utakmica i kuda je krenuo u svojim godinama sumraka?
U svojoj 20. godini četverogodišnjeg mandata, Abas je najavio svoj plan sukcesije krajem novembra, nekoliko dana nakon što je napunio 89 godina.
Izdao je dekret kojim se poziva na imenovanje neambicioznog, neharizmatičnog i slabog lidera Fataha, Rawhija Fattouha, za privremenog predsjednika nakon Abbasa.
Fattouh, 75, trenutno služi kao predsjedavajući Palestinskog nacionalnog vijeća, parlamenta Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) u egzilu.
Za 28 godina, PNC se sastao samo jednom, 2018.
Zanimljivo je da je Fattouh također ista osoba koja je bila privremeni predsjednik nakon smrti bivšeg predsjednika PA Yassera Arafata u novembru 2004. dok Abas nije izabran da ga zamijeni u januaru 2005. godine.
Više od godinu dana, Abbas je pod američkim pritiskom da imenuje nasljednika koji će biti potčinjen i dužan Izraelu i SAD-u, kao što je bio i tokom svog dugog mandata.
Kako se prisjetila u svojim memoarima iz 2011., Condoleezza Rice, koja je bila savjetnica američkog predsjednika Georgea W. Busha za nacionalnu sigurnost, ispričala je kako je 2003. nekoliko ljudi, uključujući nju, Busha, direktora CIA-e Georgea Teneta i Ariela Sharona, izraelskog premijera Tadašnji ministar je lično izabrao Abasa da postane vođa palestinskog naroda.
Veći dio 2002. Sharon je odbijao razgovarati s Arafatom, ali je na kraju uspio uvjeriti Busha da zaobiđe vođu PLO-a u korist Abbasa kao pokornijeg i popustljivijeg vođe Fataha.
Prije nego što je imenovan za premijera 2003. kao rezultat američkog i evropskog pritiska, Arafat je javno ismijavao Abbasa, nazivajući ga “Karzajem Palestine”, misleći na Hamida Karzaija, bivšeg afganistanskog predsjednika koji je u arapskom svijetu bio nadaleko viđen kao -američka marioneta.
Abas, pod nadimkom Abu Mazen, gotovo se automatski popeo na čelo Fataha i PLO-a.
Iako se smatrao jednom od prve generacije osnivača Fataha jer se pridružio pokretu ranih 1960-ih, nije bio istaknut niti imenovan na visoke položaje tek decenijama kasnije.
‘Strateška imovina’
Sve dok većinu ranih osnivača i viših vođa Fataha i PLO-a, kao što su Khalil al-Wazir (Abu Džihad), Salah Khalaf (Abu Iyad), Sa'ad Sayel, Abu Yusuf al-Najjar i mnogi drugi, ubijenih od strane Izraela između 1970-ih i ranih 1990-ih da je Abu Mazen počeo da zauzima istaknutije pozicije unutar Fataha i PLO-a.
Kada je PLO usvojio svoj plan od 10 tačaka 1974., otvarajući put političkom rješenju zasnovanom na priznanju Izraela u zamjenu za okrnjenu palestinsku državu, Abas je bio poznat po tome što se zalagao za napuštanje svih oblika oružanog otpora izraelskoj okupaciji.
U vezi sa ovom političkom ideologijom, Abu Iyad, koji se smatrao sljedećim u palestinskom pokretu nakon Arafata prije njegovog atentata 1991. od strane cionističkog režima, našalio se: „Najviše se bojim da će jednog dana izdaja jednostavno postati (normalizirano kao) mišljenje .”
Kada Izrael nije uspio pobijediti Prvu intifadu (1987-1991), usvojio je politički put koji bi sačuvao svoju ekspanzionističku politiku i politiku naseljavanja. Taj put je kulminirao sporazumom iz Osla 1993. godine.
Abas je bio ne samo jedan od rijetkih palestinskih sagovornika u ovom procesu, već i osoba koja je u ime Palestinaca zapravo potpisala sporazume na travnjaku Bijele kuće.
Nepotrebno je reći da proces u Oslu nije bio ništa drugo do katastrofa koja je od početka bila osuđena na propast.
Palestinski pregovarači predvođeni Arafatom i Abasom odmah su odustali od svoje glavne karte i najjače poluge, a to je priznanje cionističkog režima na 78 posto historijske teritorije Palestine.
Zauzvrat, Izrael se samo obavezao da će se uključiti u uzaludan politički proces koji je trebao završiti nezavisnom palestinskom državom do 1999. godine, ili su bar tako mislili čelnici PLO-a.
Ipak, više od tri decenije nakon Osla, cionistički režim ne samo da je uništio takozvano rješenje o dvije države, već je konsolidirao svoje planove za “Veliki Izrael”, uključujući više od šestostruko povećanje broja ilegalnih doseljenika na Zapadnoj obali od oko 115.000 1993. do preko 750.000 danas.
Prema izvještaju Međunarodne krizne grupe iz 2015. godine, većina izraelskih zvaničnika smatra Abasa svojim najvažnijim “strateškim bogatstvom”.
Razlog je sasvim jasan.
Uglavnom kroz političku filozofiju koju je zastupao Abas, on je odbacio decenije palestinskog otpora, što je jednog stručnjaka navelo da primijeti: “Abbas nikada u životu nije prihvatio ili podržao oružani otpor.”
Često je ismijavao svaki pojam oružanog otpora bilo koje grupe, uključujući i njegovu vlastitu, čak i kada je Izrael ničim izazvan ubio desetine Palestinaca.
Brutalne snage sigurnosti
Njegov stil vođenja pretvorio je relativno živahan palestinski nacionalni pokret u podružnicu izraelske okupacije, često nazivanu “okupacijom s pet zvjezdica”, jer je oslobodio cionistički režim da se pojavi kao okupatorska sila, dok je provodio agresivne i dominantne naseljenike. Kolonijalna politika gora od aparthejda u Južnoj Africi.
Tokom svog mandata, prihvatio je američki diktat da promijeni doktrinu sigurnosti palestinskih sigurnosnih snaga sa praćenja i zaštite palestinskih populacijskih centara u brutalne sigurnosne snage koje djeluju kao prva linija odbrane izraelskih naselja i okupacione vojske od bilo kojeg oblika otpora, uključujući pasivne popularne oblike.
Od svog dolaska na čelo palestinskih vlasti 2005. godine, usvojio je američki plan pod vodstvom general-potpukovnika Keitha Daytona za obuku sigurnosnih snaga PA, koje su bile uključene u suzbijanje i utišavanje neslaganja, kao i nezakonita hapšenja i mučenja, koje često dovodilo do smrti kao u slučaju Nizar Banat 2021.
U koordinaciji sa SAD-om i cionističkim režimom, Abbas je stvorio naduvene sigurnosne snage čija je primarna misija bila sigurnosna koordinacija s izraelskom vojskom kako bi se spriječio bilo kakav otpor ili operacije protiv okupacije.
On je ovu misiju nazvao svetom i decenijama je odbijao da je zaustavi, iako je palestinsko javno mnjenje oštro osuđuje.
Desetine palestinskih političkih tijela i frakcija pozvale su ga da prekine takvu sramotnu praksu.
Detaljno izvješće iz 2017. pokazalo je da palestinski sigurnosni sektor zapošljava oko polovicu svih državnih službenika, čini gotovo milijardu dolara budžeta PA i prima oko 30 posto sve međunarodne pomoći date Palestincima, uključujući većinu sredstava koja dolaze iz NAS.
Studija je dalje otkrila da palestinski sigurnosni sektor troši više budžeta PA nego sektor obrazovanja, zdravstva i poljoprivrede zajedno. Uključuje više od 80.000 pojedinaca, gdje je omjer osoblja obezbjeđenja prema populaciji čak 1 prema 48 – jedan od najviših u svijetu.
Na prvom Abbasovom sastanku s Donaldom Trumpom 2017. godine, američki predsjednik se hvalio kontinuiranom sigurnosnom koordinacijom PA s Izraelom, dok je hvalio njegovu efikasnost u zaštiti izraelske okupacije, rekavši: “Oni se nevjerovatno dobro slažu. Bio sam zapravo vrlo impresioniran i pomalo iznenađen kako dobro su se slagali.”
‘Mali diktator’
Kada je Hamas pobijedio na parlamentarnim izborima 2006. godine, Abbas je koordinirao sa Amerikancima i Izraelcima, kako je detaljno opisano u Riceinom izvještaju u njenoj knjizi, kako bi spriječio vladu koju predvodi Hamas da može služiti kao demokratski izabrana stranka.
Zapravo, Abbasove sigurnosne snage, opet u koordinaciji s Amerikancima, pokušale su srušiti Hamasovu vladu u Gazi 2007. godine, da bi ih Hamas nadmašio, koji je preuzeo Gazu, što je zapravo rezultiralo dvije odvojene palestinske vlade.
David Wurmser, zvaničnik Bushove administracije u to vrijeme, komentirao je u članku Vanity Faira iz 2008. da je Bushova administracija bila uključena u “prljavi rat u nastojanju da osigura pobjedu korumpiranoj diktaturi [predvođenoj Abasom]”.
Dodao je da Hamas nije imao namjeru okupirati Gazu sve dok ga Fatah ne prisili.
Wurmser je dalje primijetio: “Čini mi se da ono što se dogodilo nije bio toliko državni udar od strane Hamasa, već pokušaj puča od strane Fataha koji je spriječen prije nego što se mogao dogoditi.”
Još od ovih unutrašnjih sukoba, Gaza je živjela pod paralizirajućom izraelskom opsadom uz malo Abasovog uplitanja.
Uz podršku Amerikanaca, Izraelaca i regionalnih aktera, Abas je preuzeo potpunu kontrolu nad palestinskim političkim životom. Počeo je jednostrano da izdaje dekrete kao svaki mali diktator banana republike.
Njegovim bi neustavnim i nezakonitim dekretima smijenio vlade, postavio premijere, otkazao izbore , potrošio milijarde, pokrio korupciju njegovih prijatelja, članova obitelji i sinova , te imenovao ustavni sud kako bi raspustio zakonodavno vijeće koje vodi Hamas.
Ali možda je ponašanje koje je šokiralo većinu Palestinaca bila Abasova zaglušujuća šutnja tokom prvih dana izraelskog genocidnog rata.
Kako su se izraelski rat istrebljenja i kampanja etničkog čišćenja intenzivirali, Abas bi izrazio svoje snažno, ali prazno protivljenje izraelskoj brutalnosti s jedne strane, dok bi nastavio da ima sigurnosnu koordinaciju s istim snagama kao da nije bilo genocida u Gazi, svakodnevni napadi naseljenika preko Zapadne obale, ili rutinski upadi u kompleks Al-Aksa odvijali su se više od godinu dana.
S obzirom da izraelski genocidni rat u Gazi ulazi u 15. mjesec kojem se ne nazire kraj, i dok Izrael priprema svoju dugoročnu okupaciju Gaze, kao i agresivno gurajući svoju politiku efektivne aneksije područja C na Zapadnoj obali, trenutna fašistička izraelska vlada čini se da je na ivici odbijanja Abbasa u korist novog sigurnosnog aranžmana koji bi favorizirao lokalne palestinske saradnike da upravljaju palestinskim stanovništvom.
Jasno je da sadašnji cionistički režim, sa svojom velikom agendom nametanja projekta Velikog Izraela, želi riješiti svoj demografski palestinski problem i odlučno okončati izraelsko-palestinski sukob jednom zauvijek u svoju korist.
Dakle, dio velike izraelske strategije za postizanje ovog cilja nije samo da se zadovolji zabranom UNRWA, ubijanjem rješenja o dvije države ili uspostavljanjem izraelske hegemonije u regiji.
Ali u suštini, agresivno se kreće ka redizajniranju svih palestinskih institucija i izvora moći koji su desetljećima definirali palestinsku borbu.
Bez obzira na Abasov dekret ili šta će mu se dogoditi u bliskoj budućnosti dok ulazi u sumrak svog života, Izrael će osigurati da on bude posljednji palestinski lider koji će spojiti sve titule koje definiraju palestinske institucije – predsjednik PA, predsjedavajući PLO-a, Fatah vođa i predsjednik “Države Palestine”.
Iz izraelske perspektive, to je ispunilo svoju svrhu i sada je vrijeme za konačno rješenje.
Piše: Sami Al-Arian/MEE
