Nikada se to zaboraviti ne može, poručio je Hasan Banda koji je teško ranjen u masakru na sarajevskoj pijaci Markale prije 31 godinu, javlja Anadolu.
“Tog dana, došao sam na Markale da nešto kupim djeci. Teško sam ranjen. Čuo sam jauke. Mene su odvezli u bolnicu gdje sam bio mjesec dana”, prisjetio se Banda na godišnjici obilježavanja Dana sjećanja na sve ubijene i ranjene građane Sarajeva od 1992. do 1995. godine i 31. godišnjicu masakra na sarajevskoj pijaci Markale.
Iako su prošle decenije, teško se prisjetiti tih dana, sve to i danas proživljava i sjećanja ne blijede.
“Nikada se to zaboraviti ne može”, dodao je.
Prvi od dva masakra na pijaci Markale, u centru Sarajeva, dogodio se 5. februara 1994. godine između 12.10 i 12.20 sati, kada je s agresorskih položaja tadašnje Vojske Republike Srpske, koji su se nalazili na području Mrkovića, ispaljena minobacačka granata kalibra 120 milimetara. Granata je pala na prepunu pijacu, ubivši 68 građana, dok ih je 142 teže i lakše ranjeno.
Među poginulim je i Dževad Durmo, sin od amidže Bulke Suljić koja je danas došla na obilježavanje na sarajevsku pijacu.
“Ja sam bivša logorašica. U ratu smo mi ubijeni muž i sin. Sjećanja na rat i Markale će uvijek biti svježa. Zaboraviti se ne može”, dodala je.
Cvijeće su danas na Markalama, između ostalih položili, delegacija Unije civilnih žrtava rata Kantona Sarajevo s porodicama ubijenih i članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić i Denis Bećirović.
“Mi u Bosni i Hercegovini moramo biti neumorni čuvari istine, a to znaći da agresore nazovemo agresorima, a ratne zločince ratnim zločincima”, poručio je Bećirović.
O tome je govorio i u Generalnoj skupštini UN-a, pred Vijećem sigurnosti UN-a i na brojnim međunarodnim konferencijama.
“Nikada ne smijemo zaboraviti istinu. Narod koji zaboravi svoju prošlost rizikuje da se ona ponovi i u sadašnjosti i budućnosti. To nikada ne smijemo dozvoliti”, dodao je Bećirović navodeći da uvijek moramo svjedočiti istinu i boriti se za pravedniju Bosnu i Hercegovinu.
Skupština Kantona Sarajevo je proglasila 5. februar (dan masakra građana Sarajeva na pijaci Markale) – Danom sjećanja na sve ubijene i ranjene građane Sarajeva od agresora u periodu opsade 1992-1995. godine koji se obilježava: “programima komemorativnog sadržaja sa odgovarajućim protokolarnim aktivnostima”.
Prije tačno 31 godinu na Markalama su ubijeni: Senad Arnautović, Ibrahim Babić, Mehmed Baručija, Ćamil Begić, Emir Begović, Vahida Bešić, Gordana Bogdanović, Vaskrsije Bojinović, Muhamed Borovina, Faruk Brkanić, Sakib Bulbul, Jelena Čavriz, Almasa Čehajić, Zlatko Čosić, Alija Čukojević, Verica Ćilimdžić, Smilja Delić, Ifet Drugovac, Dževad Durmo, Fatima Durmo, Kemal Džebo, Ismet Fazlić, Vejsil Ferhatbegović, Dževdet Fetahović, Muhamed Fetahović, Ahmed Fočo, Majda Ganović, Isma Gibović, Rasema Hasanović, Alija Hurko, Mirsada Ibrulj, Mustafa Imanić, Rasema Jažić, Razija Junuzović, Hasija Karavdić, Mladen Klačar, Marija Knežević, Selma Kovač, lbro Krajčin, Sejda Kunić, Jozo Kvesić, Numo Lakača, Ruža Malović, Jadranka Minić, Safer Musić, Nura Odžak, Mejra Orman, Hajrija Oručević, Seid Prozorac, Smajo Rahić, Igor Rehar, Rizvo Sabit, Zahida Sablja, Nedžad Salihović, Hajrija Smajić, Emina Srnja, Džemo Subašić, Šaćir Suljević, Hasib Šabanović, Ahmed Šehbajraktarević, Bejto Škrijelj, Junuz Švrakić, Pašaga Tihić, Munib Torlaković, Ruždija Trbić, Džemil Zečić, Muhamed Zubović i Senad Žunić.
Najprometnija sarajevska pijaca Markale i tokom rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. bila je jedno od mjesta opskrbe te prilika za snabdijevanje stanovnika opkoljenog grada. Na tom mjestu se trgovalo prehrambenim proizvodima i svim onim što je na bilo koji način moglo poslužiti građanima Sarajeva da prežive teške ratne dane i opsadu, uključujući i razmjenu informacija.
Markale su tokom opsade Sarajeva bile i mjesto susreta prijatelja te mjesto stvaranja novih i obnavljanja starih poznanstava.
Pijaca i zatvorena Gradska tržnica Markale u starom dijelu Sarajeva, granatirane su u dva navrata. Nakon februara 1994. godine, u masakru pred kraj rata, 28. augusta 1995. godine, kod Gradske tržnice Markale poginula su 43, a ranjena 84 civila.
Opsada Sarajeva počela je 5. aprila 1992. godine, okončana je 29. februara 1996. godine. Trajala je 1.425 dana. Za to vrijeme, oko 350 hiljada stanovnika bilo je izloženo svakodnevnoj vatri pripadnika nekadašnje JNA i paravojnih formacija, a kasnije pripadnika Vojske Republike Srpske, iz skoro svih vrsta naoružanja, sa položaja smještenih na okolnim brdima.
Nisu uspjeli sići i zauzeti grad samo zahvaljujući ogromnoj volji, želji i naporima branilaca, mahom građana koji su se odazvali pozivu za odbranu, te u početku skoro goloruki, u patikama i farmericama, s minimalno naoružanja, stali na branike grada.
Tokom opsade poginuo je 11.541 građanin Sarajeva, među njima 1.601 dijete, a više od 50.000 civila je bilo lakše ili teže ranjeno. Procjenjuje se da je oko 500.000 projektila ispaljeno na grad za vrijeme opsade, dok je zabilježeno da je dana 22. jula 1993. godine na grad ispaljeno rekordnih 3.777 projektila.
Na grad je dnevno u prosjeku ispaljivano 329 granata.
Radovan Karadžić, bivši predsjednik Republike Srpske, pred Mehanizmom za međunarodne krivične sudove (MMKS) pravosnažno je u martu 2019. godine osuđen na doživotnu kaznu zatvora, između ostalog, i za terorisanje i granatiranje građana Sarajeva, što je također jedna od tačaka za koje je na doživotni zatvor u junu prošle godine osuđen i Ratko Mladić, komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS).
Za ubistva 68 građana Sarajeva i ranjavanje 142 njih osuđen je i komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa Stanislav Galić.
Dragomira Miloševića je Haški tribunal 2009. osudio na 29 godina zatvora zbog terora nad civilima u Sarajevu.
