Izraelsko-iranski vojni sukob bjesni već devet dana bez ikakvih znakova povlačenja ni Izraela ni Irana. Za razliku od posljednjeg sukoba između Indije i Pakistana mjesec dana ranije, ne nazire se mirno rješenje sukoba niti je u dometu, kao ni odlučujući iranski poraz. Izrael je planirao postići odlučujuću pobjedu obmanom kada je u petak ilegalno napao Iran u iznenadnom napadu koji bi se mogao opisati kao zračni napad u stilu blitzkriega.
Izraelske zračne snage napale su Iran pod krinkom američko-iranskih nuklearnih pregovora koji su trebali biti nastavljeni u Omanu dva dana kasnije. Izraelu su pomagale hiljade “Hellfire” raketa koje je Pentagon isporučio samo nekoliko dana ranije, što je jasan signal da je njegova agresija pažljivo koordinirana sa zapadnim saveznicima, koristeći zajedničke obavještajne podatke, pomorske, satelitske, radarske i druge tehnološke mogućnosti u ime Izraela. Izrael je arogantno i okrutno iskoristio predstojeće nuklearne pregovore kako bi sabotirao diplomatiju i navodno napao Iran bez znanja ili odobrenja Washingtona.
Američko saučesništvo
Kasnije se ispostavilo da ovo nije istina, kao što su Amerikanci sve vrijeme znali. Izrael je stekao privremenu, ali kratkotrajnu, taktičku prednost nad iranskom protivzračnom odbranom, koja je bila zatečena nespremna. Izrael je ubio neke od iranskih glavnih vojnih zapovjednika, nuklearnih znanstvenika i stotine civila u onome što Amerikanci i Izraelci vole nazvati operacijom šoka i strahopoštovanja, nadajući se da će paralizirati iranski protunapad koji je uslijedio ubrzo nakon toga. Ali Izrael je pogrešno procijenio.
Uslijedila je brza reakcija i odlučan odgovor Irana. U roku od 18 sati, Iran je bio spreman odlučno odgovoriti lansiranjem balističkih raketa i rojeva dronova na izraelske vojne ciljeve s udaljenosti veće od 1.000 kilometara. Iran je do sada lansirao 18 valova raketa na izraelske vojne, obavještajne, strateške i infrastrukturne ciljeve širom Izraela u eskalirajućem recipročnom odgovoru.
Iranski legitimni i opravdani odgovor prema međunarodnom pravu pokazao se razornim, nešto što niko u Izraelu nije očekivao. Ovo je bio prvi put u modernoj historiji ratovanja na Bliskom istoku da se Izrael suočio sa stvarnim protivnikom, suverenom zemljom sposobnom da nanese težak udarac Izraelu. Izrael je napao veliku zemlju sa 92 miliona stanovnika, ogromnom teritorijom i historijom žestokog otpora iračkoj agresiji, koju je podržavao i podržavao cijeli politički Zapad. Irak, na kraju, nije mogao pobijediti Iran nakon osam godina krvavog rovovskog ratovanja. Njemačka je Huseinov režim snabdijevala hemijskim oružjem (nervnim agensima i sarinskim gasom), koje je koristio na bojnom polju protiv iranskih vojnika i civila, kao i protiv vlastitog kurdskog stanovništva.
Bogata iranska civilizacija
Izrael se suočava s islamskom revolucionarnom državom i ponosnim nasljednikom drevne perzijske civilizacije koja je izumila državništvo i vladu kakvu danas poznajemo, civilizacije čiji korijeni sežu hiljadama godina unazad. Iran je sofisticirana civilizacija i društvo koje je, usput rečeno, spasilo i jevrejski narod od ropstva u onome što je nekada bilo poznato kao Babilonsko kraljevstvo u Mezopotamiji (današnji Irak). Toliko o optužbama za takozvani “iranski antisemitizam” koje izraelska propaganda često ponavlja, ignorišući činjenicu da najveća jevrejska zajednica u zapadnoj Aziji ili Africi, izvan Izraela, živi u Iranu, gdje Jevreji uživaju slobodu i građanska i vjerska prava, uključujući političku zastupljenost i pravo da posjete Izrael i vrate se ako žele.
Iranska vojska, sa svojim impresivnim i efikasnim odbrambenim sposobnostima, uspjela je probiti više slojeva izraelske i savezničke raketne odbrane u dovoljnom broju da nanese ozbiljnu štetu Izraelu. Vodeći izraelski stručnjak za rakete i glavni arhitekta sistema raketne odbrane, Uzi Rubin, i bivši komandant američkog CENTCOM-a, general Kenneth McKenzie, priznali su prije samo nekoliko godina da Iran posjeduje dovoljne kapacitete za balističke rakete kratkog i srednjeg dometa, uključujući najnovije rakete Fattah. Navodi se da su ove rakete sposobne da dostignu brzinu do 15 Maha i izbjegnu sve izraelske sisteme protivvazdušne odbrane. Ove rakete nose visoko razorne konvencionalne bojeve glave i opremljene su preciznim sistemima navođenja i manevarskim vozilima za ponovni ulazak u atmosferu u završnim fazama rakete, što omogućava raketama da putuju vijugavom putanjom kako bi izbjegle raketnu odbranu, te na kraju pogodile svoje ciljeve sa visokom preciznošću i munjevitom hipersoničnom brzinom do 10 Maha i više.
Analitičari raspravljaju o tome da li je pravi cilj izraelskog premijera Benjamina Netanyahua u pokretanju napada na Iran uništenje iranskog naprednog civilnog nuklearnog programa, za koji je izraelski lider tvrdio da predstavlja egzistencijalnu prijetnju Izraelu, preokretanje Islamske revolucije (tzv. promjena režima) i instaliranje novog, prozapadnog i proizraelskog marionetskog režima koji će služiti neoimperijalističkim interesima Izraela i Zapada, ili potpuno preoblikovanje političke mape Bliskog istoka. Krajnji cilj Izraela je zaista eliminacija iranske revolucionarne vlade, posljednjeg bastiona otpora ekspanzionističkoj politici Izraela i zapadnoj hegemoniji nad zapadnom Azijom i jedine zemlje u širem regionu koja ozbiljno podržava borbu palestinskog naroda protiv izraelske okupacije, aparthejda i genocida.
Licemjerje Zapada
Iran je zaista jedina zemlja u regiji koja se usudila osporiti američku hegemoniju u zapadnoj Aziji i koja se silom oduprla Izraelu, neustrašiva pred izraelskom ohološću, arogancijom i osjećajem nevidljivosti potkrijepljenim nuklearnom ucjenom. Dok Izrael pokreće svoju ničim izazvanu agresiju protiv Irana, čini se da svijet klizi u Hobbesovo stanje neobuzdane brutalnosti. Moć je postala ispravno u ovom novom svijetu neobuzdane vojne sile, nepoštivanja međunarodnog prava i diplomatije, obmane, ubijanja civila, namjernog raseljavanja civilnog stanovništva i otvorenog genocida, uključujući ubistvo desetina hiljada žena i djece, koje Izrael čini u Gazi posljednjih 20 mjeseci pod izgovorom borbe protiv Hamasa, palestinskog islamskog otpora.
Takozvani civilizirani Zapad nije voljan poduzeti bilo kakvu značajnu akciju protiv Izraela kako bi zaustavio njegove genocidne kampanje. Sada je svima očigledno da je Izrael preuzeo pravo da napada svoje susjede, “preventivno”, kako tvrdi, bez ikakvog razumnog opravdanja u međunarodnom pravu. U stvari, Izrael je više puta pokazao da sebe vidi iznad međunarodnog prava. Takozvani “međunarodni poredak zasnovan na pravilima”, koji tako često ponavljaju zapadni politički lideri i diplomati, posebno kada propovijedaju “manje civilizovanim” zemljama “globalnog juga”, odbacuje se kada je u pitanju Izrael.
Zemlje takozvanog političkog Zapada zaštitile su Izrael od opravdanog međunarodnog nadzora i podređenosti međunarodnom pravu, dok su istovremeno bile uporne u njegovoj primjeni na druge države u međunarodnom sistemu za koje se smatra da djeluju suprotno zapadnim interesima. Izrael nastavlja bombardirati Iran po volji kao što je to učinio s Libanom i Sirijom, pa čak i dalekim Jemenom u scenariju uništenja i genocida u Gazi. U međuvremenu, zapadne vlade nastavljaju kritizirati Iran, žrtvu izraelske agresije, umjesto da osude Izrael, pravog agresora i stvarnu nuklearnu prijetnju ne samo regiji već i cijelom svijetu, posebno s obzirom na iracionalnost i ludilo njegovih najekstremnijih političkih lidera, od kojih su neki pozivali na upotrebu nuklearnog oružja na Gazi.
Američka strategija promjene režima
Poučno je primijetiti da su ciljevi Izraela u skladu s dugoročnom američkom strategijom osvajanja Irana i pokretanja operacije promjene režima u Islamskoj Republici. Ovo je pažljivo planirano, pa čak i detaljno objavljeno. Jedan takav rad je politički dokument koji je objavio Brookings Institute, jedan od najutjecajnijih strateških i vanjskopolitičkih think tankova u Sjedinjenim Državama, koji savjetuje američke administracije bez obzira na to ko je predsjednik ili ko sjedi u Kongresu. Detaljna i pažljivo argumentirana studija pod nazivom „Kojim putem do Perzije? Opcije za novu američku strategiju prema Iranu“ objavljena je u junu 2009. Prošlo je 15 godina od njenog objavljivanja.
Dotičnu studiju napisala su šestorica najistaknutijih američkih mislilaca s Bliskog istoka. Jedan od njih bio je Martin Indyk, australijsko-američki jevrejski strateški mislilac koji je veći dio svog života proveo u Americi, gdje je služio mnogim američkim administracijama kao savjetnik i izaslanik za Bliski istok, pa čak i kao ambasador u Izraelu. Prisustvovao sam jednom od njegovih predavanja na Lowy institutu za međunarodnu politiku u Sydneyu 2006. godine, kada je Indyk žestoko tvrdio da Amerika ne bi trebala priznati pobjedu Hamasa na demokratskim izborima, već da se drži Abu Mazena, kako je volio zvati svog prijatelja Mahmouda Abbasa, predsjednika Palestinske uprave. Indyk je bio jedan od najutjecajnijih cionističkih kreatora politike u Washingtonu, gotovo ravan Henryju Kissingeru, čiju je biografiju Indyk također objavio prije nekoliko godina.
Studija je ponudila jasne smjernice o tome kako SAD trebaju održati svoju regionalnu hegemoniju u zapadnoj Aziji, kako uništiti antikolonijalnu Osovinu otpora, omogućavajući potpunu kolonizaciju Palestine, iako ne na potpuno istom jeziku. Također je uključivala metode o tome kako spriječiti Iran da izgradi nuklearni kapacitet, kao i kako svrgnuti ili barem oslabiti iransku nezavisnu revolucionarnu vladu. Neki analitičari na Zapadu, poput Benjamina Nortona, protumačili su studiju kao namjeru zastrašivanja drugih zemalja u regiji koje bi mogle pokušati da se odmaknu od američkog dolara, posebno zaljevskih monarhija, i da sačuvaju sistem petrodolara, čime bi se osigurala kontinuirana potražnja za američkim dolarima.
Studija je, prema Nortonu, također sadržavala neke doprinose o tome kako podijeliti globalni Jug i poremetiti multipolarni projekat. Posebno poglavlje u studiji, pod naslovom „Prepustite to Bibiju: Dozvoljavanje ili podsticanje izraelskog vojnog napada, svrgavanje režima, Baršunasta revolucija, podsticanje ustanka u korist iranskih manjina i opozicionih grupa itd. Stoga je važno shvatiti da su američki predsjednici, uključujući Trumpa, zaduženi samo za izvršavanje unaprijed pripremljenih planova i strategija. Upravo iz tog razloga (razumijevanja američke strategije) davanje previše nezasluženog manevarskog prostora bilo kojem američkom predsjedniku nije samo pogrešno, već i glupo. Iranski vrhovni vođa je možda najsvjestan načina na koji se donose američke političke odluke, otuda njegov kontinuirani skepticizam i određeni stepen opreza kada je u pitanju povjerenje u američke pregovarače u vezi s nuklearnim pregovorima.
Orvelovski svijet
Živimo u Orvelovom svijetu inverzne istine dok politički Zapad pokušava sačuvati svoj hegemonistički plan nad Bliskim istokom kako bi iskoristio njegove energetske resurse, održao čvrstu kontrolu nad glavnim trgovinskim rutama i ekonomskim koridorima, te planirao buduće energetske cjevovode, istovremeno jačajući Izrael kao svog strateškog izvršitelja, omogućavajući izraelskoj i zapadnoj supremaciji u strateški važnoj zapadnoj Aziji. Suprotno ranijim predviđanjima da je američki imperativ okretanja prema istočnoj Aziji kako bi se suočio s izazovom (ili “prijetnjom” u Trumpovom rječniku) rastuće Kine možda prisilio Washington da se odrekne čvrstog utjecaja na Bliskom istoku koji je kontrolirao oslanjajući se na Izrael i neke konzervativne arapske monarhije i šeike posljednjih 70 godina, ostavljajući vakuum za razne regionalne aktere koji se bore za dio Bliskog istoka i njegovo unosno naftno bogatstvo.
Međutim, Amerikanci su imali sasvim drugačiji plan. Iako su odlučni da se okrenu prema istočnoj Aziji, Washington je također odlučan ojačati Izrael kako bi mogao pokoriti i kontrolirati cijelu zapadnu Aziju u ime Amerike. Ovo se savršeno uklapa u američku stratešku doktrinu poznatu kao “offshore balansiranje”, vođenje iza leđa putem posrednika, umjesto oslanjanja na stalno prisustvo velikih trupa na Bliskom istoku. Washington je stoga odlučio ojačati izraelsku vojnu mašineriju kako bi je učinio nepobjedivom i neospornom.
Politika Abrahamovog sporazuma je stoga uvedena kako bi se privuklo što više arapskih zemalja da normalizuju odnose s Izraelom i da bi se one uvjerile da budu poslušni izraelski vazali, ignorišući pritom neriješeno palestinsko pitanje i legitimne težnje palestinskog naroda kao nebitna i sporedna pitanja. Izrael, najpouzdaniji saveznik i posrednik Amerike na Bliskom istoku, određen je kao centralno središte za kontrolu stanovništva, energetskih i vodnih resursa regije, te glavni nadzornik trgovinskih koridora od Indije preko Arapskog poluotoka, Jordana i Izraela do Grčke i ostatka Evrope.
Ovaj plan je predstavio bivši američki predsjednik Joe Biden na samitu G20 u New Delhiju u septembru 2023. godine. Projekat je zvanično poznat kao Koridor Indija-Bliski istok-Evropa (IMEC) i promoviše se kao alternativa kineskoj inicijativi “Pojas i put” (BRI), koju je kineski predsjednik Xi Jinping najavio u Astani, Kazahstan, 2013. godine. Intelektualni začetnik IMEC-a bio je dr. Michael Tanchum, akademik koji je prethodno radio na Univerzitetu u Singapuru.
Piše: Osman Softić – Istraživački saradnik na Frontu islamske renesanse. Ima diplomu prvostupnika umjetnosti iz islamskih studija Fakulteta islamskih studija Univerziteta u Sarajevu i diplomu magistra umjetnosti iz međunarodnih odnosa Univerziteta Novog Južnog Walesa (UNSW).
