Zloslutni savez Indije
Kako bi se očuvala kontrola nad Bliskim istokom, održala zapadna unipolarnost i spriječio geopolitički i geoekonomski utjecaj i doseg Kine, smatralo se “neophodnim” da Izrael ukloni Palestince iz Gaze jer su smatrani demografskom preprekom za provedbu IMEC-a. To je možda bio razlog zašto se veliki broj indijskih građana navodno bori kao pješadinac u izraelskim oružanim snagama u Gazi. Ne treba ni spominjati da je IMEC posljednjih godina učvrstio izuzetno dobre odnose između Indije i Izraela, kao i između Indije i monarhija GCC-a i Grčke.
Ovo također dodatno podržava uvjerenje da su Indija i Izrael možda namjerno skovali zavjeru i inscenirali nedavni tragični teroristički napad u Pahalgamu, Kašmir, kao izgovor za Indiju da napadne Pakistan, kako bi svoju prethodno suzdržanu vojnu doktrinu promijenila u ratoborniji stav. Također je moguće da su barem neke od zemalja koje sarađuju u implementaciji IMEC koridora možda namjerno prevarile Hamas u Gazi da napravi tako smion, pogrešno proračunat potez 7. oktobra 2023. (najveće bijeg zatvorenika iz koncentracionog logora u Gazi), kako bi stvorile dovoljan razlog da Izrael pokrene neobuzdanu odmazdu protiv Gaze, kao izgovor za protjerivanje cijelog palestinskog stanovništva iz Gaze.
Ovo je kako bi se otvorio put Izraelu, Sjedinjenim Državama i njihovim IMEC partnerima da implementiraju svoje IMEC planove, bez ometanja palestinskog otpora u Gazi. Ovi zaključci se zasnivaju isključivo na logičkom razmišljanju zasnovanom na dostupnim informacijama iz javnog domena, budući da je autor samo skromni analitičar i nije upućen u nikakve povjerljive informacije.
Netanyahuova ekstremistička agenda
Kratkovido je gledati na Benjamina Netanyahua kao usamljenog odmetnutog aktera koji je pobjegao američkoj kontroli. Naprotiv, koliko god imao ličnih i pravnih razloga za nastavak svojih agresivnih ratova kako bi izbjegao suđenje, takva pozicija ga čini savršeno pogodnim materijalom za gospodare carstva da ga ucjenjuju i koriste kao vođu za postizanje svojih ciljeva.
U međuvremenu, dali su mu priliku da se nametne izraelskim ekstremnim Jevrejima u svom taboru, i onima ekstremnijima od njega, poput Bezalela Smotricha, Itamara Ben Gvira ili Danielle Weiss, kao mesija izraelskog naroda koji nudi svoje usluge u nastojanju da uspostavi veliki Izrael, između dvije rijeke, i stvori novi poredak na Bliskom istoku, neku vrstu Pax Judaice koji će vladati Bliskim istokom neosporno od strane “inferiornih” arapskih ili muslimanskih nacija.
Nije samo geografski prostor “od rijeke do mora” ono što nas često navodi da vjerujemo da Izrael želi održati svoj suverenitet dok protjeruje Palestince sa zemlje njihovih predaka. Umjesto toga, to je cijelo područje od rijeke Eufrat do rijeke Nil na zapadu, koje je na izraelskoj zastavi simbolizirano Davidovom zvijezdom postavljenom između dvije plave podebljane linije (koje simboliziraju dvije rijeke).
Stoga je prikladnije Benjamina Netanyahua posmatrati kao izvršitelja većih i širih, zlokobnijih zapadnih planova za Bliski istok, a ne samo kao naoružanog vođu koji se suočava s optužbama za korupciju pokušavajući izbjeći krivično gonjenje, kako nas često pojednostavljeno navode da vjerujemo od strane vodećih zapadnih medija. Svakako, Netanyahuova lična sudbina igra ulogu, ali to je samo manji dio veće slagalice, a ne jedini razlog za njegove genocidne ratove i agresiju, od kojih je agresija protiv Irana najnovija.
Dvostruki standardi oko nuklearnog oružja
U modernom svijetu gdje se međunarodno pravo sve selektivnije primjenjuje, malo je stvari koje očiglednije pokazuju dvostruke standarde globalne politike i međunarodnog sistema od pitanja nuklearnog oružja. Dok se Iran suočava sa sankcijama, prijetnjama, a sada i ilegalnim izraelskim zračnim napadima zbog svog nuklearnog programa, Izrael, zemlja sa značajnim nuklearnim arsenalom, ostaje izvan dosega međunarodne odgovornosti.
U srži ove nepravde je Ugovor o neširenju nuklearnog oružja (NPT), potpisan 1968. godine i ratificiran od strane 191 zemlje. Primarni ciljevi ugovora su sprječavanje širenja nuklearnog oružja, promoviranje nuklearnog razoružanja i olakšavanje težnje za takvim oružjem. Od potpisnica, samo pet zemalja, Sjedinjene Američke Države, Rusija, Kina, Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska, priznate su kao nuklearne sile jer su razvile takvo oružje prije nego što je NPT stupio na snagu. Sve ostale, uključujući Iran, obavezale su se da neće razvijati nuklearno oružje i pristale su da ih prati Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA).
Iran je zemlja na svijetu na kojoj je Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) najviše insistirala. Ovaj nuklearni nadzornik navodno je zloupotrijebio svoja ovlaštenja i tajno Izraelu dostavljao osjetljive informacije o iranskim nuklearnim postrojenjima u mirnodopsko vrijeme kako bi ih Izrael mogao ciljati svojim raketama. Indija i Pakistan uspjeli su tajno nabaviti nuklearno oružje. Uloga Pakistana kao nezamjenjivog saveznika SAD-a u sukobu Hladnog rata sa Sovjetskim Savezom omogućila mu je da izbjegne nadzor SAD-a, s obzirom na tadašnje prioritete Washingtona.
Iran, član NPT-a, decenijama tvrdi da je njegov nuklearni program isključivo u civilne svrhe. Podložan je strogim inspekcijama IAEA i potpisao je dodatne protokole, uključujući Zajednički sveobuhvatni akcioni plan (JCPOA) iz 2015. godine, koji dodatno ograničava obogaćivanje urana. Izrael je očigledno nagovorio Trumpa da raskine ovaj sporazum 2018. godine.
Izrael, s druge strane, nikada nije potpisao NPT, nikada nije dopustio međunarodne inspekcije i nikada nije službeno priznao posjedovanje nuklearnog oružja, iako brojne analize i izvješća, uključujući priznanja bivših izraelskih dužnosnika, sugeriraju da Tel Aviv posjeduje do 400 nuklearnih bojevih glava. Lokacija i kapacitet izraelskog nuklearnog postrojenja u Dimoni u pustinji Negev godinama su tajna, bez međunarodne inspekcije osim suvremenih referenci i medijskih izvješća.
Pa ipak, Izrael nikada nije bio meta sankcija, inspekcija ili vojnih prijetnji zbog svog nuklearnog potencijala. Štoviše, blisko sarađuje s nuklearnim silama poput Sjedinjenih Država i Velike Britanije, njegovo nuklearno oružje jednostavno se ignorira na međunarodnim forumima. Ovo očito licemjerje i nesrazmjer ukazuju ne samo na strukturnu nepravdu već i na moralnu disonancu u globalnim politikama nuklearne regulacije.
Četiri zemlje koje nisu članice NPT-a (Izrael, Indija, Pakistan i Sjeverna Koreja) posjeduju nuklearno oružje. Ali od svih njih, samo je Iran, koji je zapravo član NPT-a i podložan je čestim i rigoroznim inspekcijama i izvještavanju, jedina meta stalnih optužbi, prijetnji i napada. Odgovor leži u geopolitici, savezima i interesima velikih sila.
Iran se politički i vojno protivi američkoj i izraelskoj hegemonističkoj kontroli i supremaciji u regiji Bliskog istoka, dok je Izrael ključni američki “pas za napad” u zapadnoj Aziji, kako pukovnik Lawrence Wilkerson, bivši šef kabineta američkog državnog sekretara Colina Powella, voli opisivati Izrael, ključnog saveznika SAD-a i Zapada. To znači da se pravila međunarodnog poretka ne primjenjuju jednako, već selektivno, u skladu s interesima najmoćnijih država u sistemu.
Ovo otkriva nuklearno licemjerje u srcu međunarodnog sistema. Oni koji se pridržavaju pravila kažnjavaju se, dok su oni koji ih ignorišu zaštićeni. Ako međunarodna zajednica želi sačuvati kredibilitet normi poput NPT-a, mora prestati primjenjivati dvostruke standarde. Sve dok se nuklearni arsenali nekih zemalja tolerišu, dok se drugi kažnjavaju čak i za miroljubive aktivnosti, globalna sigurnost i povjerenje u međunarodne institucije će nastaviti da se pogoršavaju.
Hoće li biti mira na Bliskom istoku?
Samo vojni poraz cionističkog režima i svrgavanje Benjamina Netanyahua mogu donijeti mir na Bliski istok i prisiliti Izrael da riješi svoja egzistencijalna pitanja kroz svjetske institucije UN-a. Zaista je Božje čudo da se Islamska Republika odbranila i opstala više od pola stoljeća.
Ovo se jednostavno može nazvati čudom historije jer su cionisti u proteklom stoljeću uspjeli ukrotiti ili nemilosrdno ubiti, potisnuti i uništiti sve što se pojavilo na političkoj sceni širom islamskog svijeta (vođu, intelektualca, pokret, revoluciju). Jedan bosanski analitičar nedavno je jadikovao da „Izrael ima najmoćnije saveznike na svijetu koji ga direktno vojno podržavaju, dok Iran gotovo da nema iskrenih saveznika. Pakistan je izuzetak. Njegov principijelni stav u ovom ratu anglo-cionističke koalicije protiv Irana je još impresivniji.“
Zaista, uprkos tome što je u prošlosti bio bliski saveznik SAD-a i po defaultu neprijatelj Irana, Pakistan je nedavno promijenio svoj stav o Iranu, što je jedan od najvažnijih političkih događaja. Bilo bi mudro da arapske monarhije učine isto. To bi poslalo snažnu poruku cionističkom režimu i Netanyahuovoj genocidnoj kliki da Arape ne možemo ucjenjivati na pokornost izraelskim nuklearnim arsenalom, američkom prijetnjom napuštanja ili izraelskom tehnološkom superiornošću. Moglo bi se očekivati da su ove arapske monarhije stvorile barem neku prednost kod Trumpa nudeći 4 biliona dolara investicija američkom predsjedniku tokom Trumpove nedavne posjete regiji Perzijskog zaljeva, ali je vrlo malo vjerovatno da su uspjele u ovom strateškom zaokretu.
Andreas Kreig, jedan od najpronicljivijih mladih britanskih analitičara za Bliski istok, također je nedavno pokrenuo ovo pitanje, žaleći se da je krajnje vrijeme da arapske zemlje Zaljeva „prestanu biti samo posmatrači“, ja bih dodao poslušni robovi „i finansijeri“ regionalnog poretka koji im nameće izraelski cionistički entitet, i da postanu njegovi strateški arhitekti onoga što je Kreig nazvao „nehegemonističkim poretkom zasnovanim na međuzavisnosti“.
Međutim, taj ishod je sada uništen Netanyahuovom agresijom protiv Irana. Krieg je opisao izraelskog genocidnog vođu i ratnog zločinca kao „metastaziranu verziju ‘kosilice trave’ u ‘operatera lanca’“. Sada je sasvim jasno da je izraelskog genocidnog vođu ohrabrio njegov taktički prošli uspjeh, potpomognut zapadnim obavještajnim službama i oružjem, protiv Hezbolaha u Libanu i Siriji, što ga je ohrabrilo da se usudi napasti Iran, čime je uništio sporazum Irana i SAD-a prije nego što je uopće mogao biti realiziran.
Krieg s pravom zaključuje da zemlje Perzijskog zaljeva preferiraju transakcijsko državništvo, obasipajući Trumpa investicijskim ugovorima i luksuznim avionima, dok Izrael koristi prisilnu diplomatiju i vojno rješavanje problema. Izrael je, nasuprot tome, maksimizirao alate koje ima na raspolaganju (vojna i tehnološka superiornost, obavještajna prednost) kako bi postavio uslove washingtonske politike na Bliskom istoku.
Izrael sada diktira regionalnu transformaciju u skladu s centralnošću izraelskih interesa i tumačenjem ko su prijatelji, a ko neprijatelji. Stoga bi njegovi planovi za “promjenu režima” u Iranu, koje mnogi smatraju fikcijom i ludilom, mogli postati stvarnost. Međutim, zaljevske države mogu shvatiti da ako Iran padne i postane disfunkcionalna država, to će imati katastrofalne posljedice za cijelu regiju GCC-a (Vijeća za saradnju u Zaljevu). Šiitske islamističke mreže su mnogo starije od Islamske Republike Iran, tvrdi Krieg. Bile su aktivne u Libanskom građanskom ratu prije Iranske revolucije.
Bez centralnog autoriteta, ove mreže mogu postati manje odgovorne i manje odvraćajuće. U takvom scenariju, regionalni poredak u nastajanju bio bi neuravnotežen. Izrael je destruktivni potencijalni hegemon, dok će regija Perzijskog zaljeva ostati okružena neprijateljskim nedržavnim akterima, Hezbollahom, Hutima i raznim iranskim paravojnim grupama odvojenim od Teherana, ukoliko se poredak Islamske Republike sruši.
Nuklearni Iran
Sada je mnogo jasnije zašto je pokojni Kenneth Waltz, jedan od najpoznatijih američkih teoretičara realizma u međunarodnim odnosima, u svom najnovijem članku, prije smrti, u časopisu Foreign Affairs Journal, tvrdio da Iranu treba dozvoliti da posjeduje nuklearno oružje, jer je prema Waltzu to jedino ispravno rješenje za stabilnu regiju Bliskog istoka.
Dozvoliti Izraelu da zadrži nuklearni monopol najveća je katastrofa za regiju. Profesor Walts je bio u pravu. Iran bi trebao imati nuklearno oružje. To bi bilo jedino sredstvo odvraćanja od iracionalnog, supremacističkog i luđačkog režima genocidnih ubica u Izraelu koji su odlučni da prevrnu cijeli poredak Bliskog istoka kako bi postigli teoretsku supremacističku dominaciju i hegemoniju, dok se bogati Arapi ucjenjuju na šutnju i ropstvo obećavajući im lizalice Abrahamovih mirovnih sporazuma kako bi ih porobili i držali pod izraelskom čarolijom laži i obmane.
Izrael se, s druge strane, kreće prema najekstremnijem obliku jevrejskog fundamentalizma koji je već izolovao Izrael u očima mnogih, osim njegovih američkih i evropskih pokrovitelja koji su zaslijepljeni njihovom arogancijom izraelske nepobjedivosti. Takva država ne može biti zdrav gradivni blok za novi regionalni poredak. Zemlje Perzijskog zaljeva moraju prepoznati da su nezamjenjive ne samo finansijski ili diplomatski, već i strateški. Oni su u središtu energije, trgovine i geostrateške tampon zone između globalnog Istoka i Zapada, kao i Sjevera i Juga. Njihova sposobnost posredovanja, finansiranja mira, angažmana s protivnicima i uravnoteženja velikih sila je jedinstvena. Ali moraju razviti samopouzdanje da bi koristili tu moć. Zaljev ima izbor. Može se uzdići da oblikuje budućnost Bliskog istoka ili može nastaviti čistiti njegove ruševine.
I bez obzira na ishod ovog rata, malo ko može predvidjeti njegov kraj, Iran je već izvojevao veliku islamsku pobjedu usudivši se ispaliti projektile na ‘carstvo zla’ koje već nekoliko decenija potresa Bliski istok. Barem su ovim činom Iranci očistili svoju savjest zbog nemoći islamskih vladara koji već skoro dvije godine gledaju u ispupčene oči djece u Gazi dok ih bespomoćno ubijaju i plaše cionistički krvožedni nasilnici.
Činjenica da nema javnog slavlja i navijanja za Iran širom arapsko-islamskog svijeta samo je pokazatelj koliko se strah od cionista “uvukao pod kožu” ovim narodima. Možda ih se može razumjeti jer su izgubili sve svoje ratove s Izraelcima. Ali sigurno srca obespravljenih muslimanskih masa, koje već stoljeće stenju pod cionističkim ograničenjima ovih režima, tiho kucaju od oduševljenja i blagosiljaju Irance.
Izraelska nekontrolirana i ilegalna agresija protiv Irana, iako pozdravljena od strane dvoličnog političkog Zapada, čijim interesima Tel Aviv tvrdi da služi, možda je pokušaj supremacističkog Netanyahuovog režima da uspostavi takozvani pax Judaica na Bliskom istoku, ali bi mogla rezultirati regionalnom i globalnom katastrofom.
Izrael stoga mora biti zaustavljen prije nego što bude prekasno.
Piše: Osman Softić – Istraživački saradnik na Frontu islamske renesanse. Ima diplomu prvostupnika umjetnosti iz islamskih studija Fakulteta islamskih studija Univerziteta u Sarajevu i diplomu magistra umjetnosti iz međunarodnih odnosa Univerziteta Novog Južnog Walesa (UNSW).
