Reakcija medija na napad na Jevreje na plaži Bondi otkrila je mnogo više o duboko ukorijenjenim predrasudama i selektivnom ogorčenju nego o samom incidentu. U roku od nekoliko sati, veliki dijelovi štampe i elektronskih medija preusmjerili su pažnju sa činjenica na iskorištavanje napada kako bi pokrenuli širi napad na propalestinske demonstracije širom svijeta, nazivajući ih opasnim, ekstremističkim i saučesnicima u nasilju. Ovaj odgovor nije bio ni odmjeren ni odgovoran. Umjesto toga, slijedio je poznati i duboko uznemirujući obrazac: izolovani kriminalni čin brzo je iskorišten kao oružje za ocrnjivanje globalnog protestnog pokreta koji se dosljedno mobilizirao protiv masovnih ubistava, genocida i državnog nasilja – posebno tekućeg izraelskog napada na Gazu. Razni programi i naslovi spominjali su “globalizaciju intifade”, implicitno, a ponekad i eksplicitno stavljajući propalestinske demonstracije na optuženičku klupu. Takvo uokviravanje namjerno je prikrivalo temeljnu istinu. Naše demonstracije su oduvijek bile protiv ubijanja, masovnog klanja i genocida. To su protesti protiv uništavanja civilnog života, a ne protiv jevrejskog naroda ili bilo koje druge zajednice. Tvrditi drugačije znači iskrivljavati, a ne analizirati.
Ono što ovaj medijski skandal čini posebno praznim jeste identitet njegovih najglasnijih učesnika. Mnogi komentatori koji sada izražavaju zabrinutost zbog nasilja su isti ljudi koji su posljednjih mjeseci opravdavali izraelsko bombardovanje Gaze, racionalizirali ubistvo desetina hiljada civila ili namjerno šutjeli dok su bolnice, škole i izbjeglički kampovi sravnjeni sa zemljom. Njihova iznenadna zabrinutost za sigurnost civila zvuči prazno. Oni su posljednji ljudi s bilo kakvim kredibilitetom kada je u pitanju osuda nasilja.
Sam napad na plaži Bondi izgleda kao krivično djelo koje je počinilo nekoliko pojedinaca i treba ga nedvosmisleno osuditi, bez oklijevanja ili kvalifikacija. Nasilje nad civilima je uvijek pogrešno, bez obzira na motiv ili metu. Ali osuda čina ne zahtijeva – niti opravdava – kolektivno kažnjavanje cijelog protestnog pokreta ili delegitimizaciju protivljenja genocidu.
Međutim, možda najotkriveniji aspekt izvještavanja ne leži u onome što se kaže, već u onome što se izostavlja.
Tokom napada na plaži Bondi, sirijski arapski musliman, Ahmad Al-Ahmad, direktno je intervenisao kako bi zaustavio napadača. Dovodeći sebe u neposrednu opasnost, spriječio je daljnju štetu i, vrlo moguće, mnogo veći masakr. Njegovi postupci bili su hrabri, instinktivni i nedvosmisleno humani. Djelovao je kako bi zaštitio nevine živote, bez obzira na identitet, politiku ili lični rizik.
Ovo je trebalo biti centralno u priči. Umjesto toga, marginalizirano je.
Tamo gdje je Al-Ahmad uopće spomenut, ključni detalji su bili upadljivo odsutni: njegovo sirijsko porijeklo, arapski identitet i muslimanska vjera. Ove činjenice su tiho izbrisane iz većeg dijela izvještavanja. Kontrast je oštar i poučan. Da je napadač bio Arap ili musliman, ovi identifikatori bi gotovo sigurno dominirali naslovima, beskrajno reciklirani kao navodni dokaz šire kulturne ili političke prijetnje.
Ovo selektivno imenovanje – i selektivna šutnja – nije slučajno. To odražava medijsku kulturu koja lako rasizira i politizuje nasilje kada ono služi određenoj naraciji, ali ga izbjegava kada remeti duboko ukorijenjene stereotipe. Musliman koji spašava jevrejske živote ne uklapa se udobno u dominantni okvir; njegov identitet stoga postaje nezgodan.
Brisanje Al-Ahmadove prošlosti služi i drugoj svrsi. Pomaže u održavanju lažne ideje da su muslimanske ili propalestinske zajednice inherentno sklone nasilju, umjesto da budu među onima koje se najdosljednije mobiliziraju kako bi zaštitile civilni život i suprotstavile se masovnim ubistvima. Njegovi postupci otkrivaju neuspjeh tvrdnji da je propalestinski aktivizam motiviran mržnjom ili ekstremizmom.
Pokušaj povezivanja napada na plaži Bondi s propalestinskim demonstracijama nije samo nepošten, već je i opasan. Briše ključnu razliku između izoliranog čina pojedinca i sistematske, državno vođene kampanje nasilja. Izraelski napad na Gazu nije apstraktna diskusija ili retorički eksces; to je kontinuirana vojna operacija izvedena naprednim oružjem, uz punu političku podršku i gotovo potpunu nekažnjivost. Čitava naselja su zbrisana. Hiljade djece je ubijeno. Ovo nasilje je u toku, svakodnevno i namjerno.
Povezivanje mirnih protesta protiv takvih zločina s kriminalnim činom hiljadama kilometara udaljenim skreće pažnju s tih zločina i hladi legitimno neslaganje. Stvara atmosferu u kojoj se solidarnost tretira kao sumnja, a protest kao provokacija. Ovo nije slučajnost lošeg novinarstva; to je politički izbor.
Da su mediji zaista posvećeni suprotstavljanju nasilju, ispričali bi priču o plaži Bondi iskreno i u potpunosti. Jasno bi osudili napad, bez njegovog iskorištavanja. Istakli bi hrabrost Ahmada Al-Ahmada i pitali zašto njegovi postupci remete prevladavajuće narative. I dovodili bi u pitanje moć, umjesto da se obračunavaju s demonstrantima koji zahtijevaju kraj genocida.
Dok se to ne dogodi, oni koji se zalažu za pravdu moraju nastaviti snažno i samouvjereno reagirati. Moramo odbiti dozvoliti da floskule zamijene činjenice ili da selektivno ogorčenje ušutka pokret utemeljen na najosnovnijem moralnom zahtjevu od svih: da ljudski život – uključujući i palestinski život – treba biti važan.
Piše: Adnan Hmidan
