Prošla godina bila je jedna od najnestabilnijih i najnasilnijih u modernoj arapskoj historiji, uglavnom zbog djelovanja dvije države: Izraela i UAE.
Izraelski rat u Gazi i njegova široka ekspanzionistička agresija dominirali su arapskom politikom. U međuvremenu, kontinuirana podrška UAE-a Snagama za brzu podršku (RSF) u Sudanu, u kombinaciji s njihovom politikom u Jemenu, Libiji, Somaliji i drugim mjestima, dodatno je podstakla regionalnu nestabilnost i nasilje.
I Izrael i UAE dugo su nastojali proširiti svoj regionalni utjecaj fragmentiranjem i slabljenjem drugih država.
U 2025. godini, kao odgovor na ratobornost Izraela i UAE-a, arapske zemlje su bile prisiljene ili apsorbirati napade, posredovati u mirovnim procesima ili preispitati geopolitičke saveze. Stepen u kojem se ove dvije nacije mogu obuzdati imat će ozbiljne implikacije na to kako će se arapska regija snaći u 2026. godini.
Godinama su UAE radile na proširenju svoje sfere moći podržavajući razne nedržavne arapske secesionističke pokrete.
Najjasnije vidljiva u Sudanu, Jemenu, Libiji i Somaliji, ova strategija je poslužila za daljnju podjelu i slabljenje nekoliko arapskih zemalja, omogućavajući UAE da uspostavi važne poluge kontrole.
Tokom 2025. godine, UAE su nastavili naoružavati RSF u Sudanu, čak i dok je paravojna grupa činila masovne zločine nad civilima koji bi mogli predstavljati genocid. UAE također održava vojne baze u Sudanu u područjima koja kontroliraju RSF.
U Jemenu, UAE podržava Južno prelazno vijeće (STC), separatistički entitet koji nastoji podijeliti Jemen i uskladiti se s Izraelom. STC je možda na rubu proglašenja nezavisnosti, formalno dijeleći Jemen prvi put u decenijama.
Prošireno vojno prisustvo
UAE također nastavlja podržavati libijskog komandanta Khalifu Haftara, a nedavni izvještaji sugeriraju da je on snabdijevao gorivom RSF u ime UAE. Haftarova borba protiv međunarodno priznate libijske vlade sa sjedištem u Tripoliju dugo je fundamentalno zavisila od podrške Emirata.
Abu Dhabi također pruža ključnu podršku Somalilandu i Puntlandu u njihovoj borbi protiv somalijske vlade sa sjedištem u Mogadišu.
Manevriranje UAE u Sudanu, Jemenu i Somaliji omogućilo im je da značajno prošire svoje vojno prisustvo u regiji. Pored svojih baza u Sudanu, UAE su uspostavile ključne nove vojne baze u Crvenom moru i Adenskom zaljevu.
Istovremeno, UAE pruža ključnu podršku jednom od najrepresivnijih diktatora arapske regije: egipatskom Abdel Fattahu al-Sisiju.
Izraelska politika “zavadi pa vladaj” – vođena vizijom Velikog Izraela, cionističkom idejom da je ogromno područje između rijeka Eufrata i Nila obećano Izraelu od Boga – znatno je agresivnija i otvoreno nasilnija od politike UAE.
Ovaj cilj je duboko ukorijenjen u izraelskoj politici, ali je u prošlosti često ostajao neizrečen. Međutim, posljednjih mjeseci, izraelski premijer Benjamin Netanyahu priznao je svoju “historijsku i duhovnu misiju” da postigne Veliki Izrael.
U tom cilju, Izrael desetkuje Gazu više od dvije godine, provodeći ono što gotovo konsenzus naučnika, stručnjaka i grupa za ljudska prava smatra genocidom. Postalo je jasno da je cilj Izraela u Gazi eliminirati palestinsko stanovništvo i preuzeti što više njihove zemlje.
Načelnik generalštaba izraelske vojske nedavno je izjavio da će Žuta linija, tačka povlačenja navedena u planu primirja za Gazu američkog predsjednika Donalda Trumpa, predstavljati novu granicu Izraela.
Osvajanje još više zemlje
Izrael provodi sličnu politiku na okupiranoj Zapadnoj obali, gdje su se konfiskacije zemljišta, rušenje kuća i ilegalno širenje naselja ubrzali 2025. godine – uključujući odobrenje masovnog novog projekta naselja, E1, koji bi efektivno podijelio Zapadnu obalu na dva dijela.
Osim toga, izraelsko Ministarstvo finansija upravo je izdvojilo 840 miliona dolara za daljnje širenje naselja u narednih pet godina. Pokušaj brisanja Palestinaca s njihove zemlje nikada nije bio tako otvoren i eksplicitan.
U skladu sa svojom vizijom Velikog Izraela, Izrael također ilegalno okupira značajne dijelove Libana i Sirije. Izraelska vojska izvela je stotine napada na libansku teritoriju 2025. godine, uprkos potpisivanju sporazuma o prekidu vatre s Hezbollahom u novembru 2024. godine.
U Siriji je pad Bashara al-Assada u decembru 2024. godine označio post-autoritarni prelaz nacije. Prelazna administracija, koju predvodi Ahmed al-Sharaa, od samog početka je signalizirala da ne želi sukob s Izraelom.
Uprkos miroljubivom stavu al-Sharaa, Izrael je pokrenuo stotine ničim izazvanih napada na sirijsku teritoriju. Izraelski plan za Siriju je jasan: podijeliti je na više država, dodatno je oslabiti i destabilizirati te iskoristiti teritoriju za izraelsku ekspanziju.
U onome što bi se svodilo na masovno otimanje zemlje, Izrael već radi na planu, nazvanom “Davidov koridor”, za povezivanje okupirane Golanske visoravni s regijom Eufrata.
U 2025. godini, Izrael je također pokrenuo napade na tri druge arapske zemlje: Jemen, Tunis i Katar. Svi ovi napadi na arapske države dogodili su se uporedo sa zajedničkom izraelsko-američkom vojnom kampanjom protiv Irana u junu.
Saradnja
UAE i Izrael su 2020. godine potpisali historijski sporazum o normalizaciji odnosa. Od tada su produbili ekonomske veze i blisko sarađivali na brojnim političkim frontovima, uključujući platformu za razmjenu obavještajnih podataka Kristalna kugla i politiku prema Jemenu. Izrael i UAE su također usklađeni po pitanju Sudana i Somalilanda.
Uprkos određenim napetostima, Izrael i UAE se također uglavnom slažu po pitanju Palestine. Na primjer, kada je Trump u januaru predložio plan prekida vatre u Gazi koji bi uključivao masovno protjerivanje Palestinaca, UAE su se razišli s arapskim redovima signalizirajući otvorenost prema toj ideji.
Zatim, u martu, kada je Arapska liga predložila vlastiti plan za Gazu, UAE su navodno lobirali kod Trumpove administracije da ga odbaci.
Postoji niz kriza i sukoba u širem arapskom svijetu, ali ishodi u Gazi i Sudanu mogli bi biti najznačajniji za regiju. U Gazi ostaje nejasno kako će se odvijati preostale faze Trumpovog plana prekida vatre. Izrael nastavlja napadati Gazu gotovo svakodnevno i signalizirao je svoju namjeru da ostane na toj teritoriji.
Arapske države, s mogućim izuzetkom UAE, željele bi da SAD predvode diplomatski proces prema održivoj, susjednoj palestinskoj državi u Gazi i na Zapadnoj obali, s istočnim Jerusalemom kao glavnim gradom. Ali s obzirom na nepopustljivost Izraela i Trumpovo očigledno pristajanje na ambicije Tel Aviva za Veliki Izrael, ideja o palestinskoj državi čini se kao pusti san.
Uprkos tome, arapske države su u potpunosti svjesne arapskog javnog mnjenja protiv izraelskih prekršaja, okupacije Palestine i daljnje normalizacije s Izraelom.
Neizvjesna situacija
Saudijska Arabija, Egipat i Katar imaju značajan utjecaj na američku administraciju – i stepen u kojem su spremni da ga koriste mogao bi odrediti šta će se dogoditi u Gazi 2026. godine.
Ako Izrael uspije nametnuti svoju volju, preuzeti više teritorije Gaze i osigurati više arapskih sporazuma o normalizaciji, implikacije će biti značajne – ne samo za palestinski cilj, koji bi do tada bio efektivno zakopan, već i za arapske nacije koje ne žele biti podvrgnute izraelskoj hegemoniji.
Sudan također zaslužuje veliku pažnju u narednoj godini. Humanitarna kriza tamo je zapanjujuća, sa više od 150.000 poginulih i milionima raseljenih.
Koliko dugo će arapske vlade dozvoljavati sudanskoj vojsci da se sama bori protiv RSF-a, koje gotovo isključivo podržavaju UAE? U kom trenutku, ako ikada, će arapske države odlučiti da obuzdaju UAE?
Postoje brojna druga hitna pitanja širom arapskog svijeta, ali vjerovatno nijedno nije važnije od toga da li će se Izrael i UAE suočiti sa stvarnim regionalnim ili međunarodnim otporom 2026. godine – ili će se dozvoliti da se njihov destabilizirajući uticaj nastavi.
Piše: Mohamad Elmasry – profesor medijskih studija na Institutu za poslijediplomske studije u Dohi.
