Zapadne novinske organizacije, često nazivane „međunarodnim medijima“, nose maske.
Nose maske kada kažu da „govore istinu vlastima“. Nose maske kada tvrde da „daju glas onima bez glasa“. I nose maske u načinu na koji štite zapadne saveznike od njihovih protivnika.
Te maske, uprkos njihovim najboljim naporima, rutinski su padale tokom izraelskog genocida nad palestinskim narodom – priče koja je možda najočitije otkrila inherentnu slabost stranih dopisnika otkako su britanski i američki novinari prvi put počeli slati telegrafske izvještaje u London i New York u 19. stoljeću.
Ta slabost, između ostalog, jeste nemogućnost odvajanja tona izvještavanja od politika vlastitih vlada.
Oni bi to žestoko poricali, ali najveće svjetske novinske organizacije – BBC, The New York Times i CNN, da spomenemo samo neke – pristupaju prijateljima i neprijateljima Zapada na vrlo različite načine.
Rusija i Egipat ne ocjenjuju se po istim pravilima. Saudijski Mohammed bin Salman tretira se kao sofisticirani reformator, dok se sjevernokorejski Kim Jong Un ismijava kao nespretni diktator.
A posljednjih sedmica svjedočili smo majstorstvu dvostrukih standarda u izvještavanju o masovnim antivladinim protestima u Iranu i otvorenim prijetnjama američkog predsjednika Donalda Trumpa da će napasti tu zemlju.
Uhodani obrazac
Da budem jasan, ne iznosim vrijednosni sud. Ne kažem da iranski demonstranti ne zaslužuju da budu humanizirani i da se njihove priče ispričaju. Ne kažem da izvještaji o ubistvima i masovnim hapšenjima demonstranata nisu užasavajući i važni. I ne kažem da iranske vlasti ne bi trebale snositi odgovornost.
To nije poenta. Poenta je u tome što se nadzor ne primjenjuje ravnomjerno.
Najočitiji kontrast vidi se u načinu na koji se izvještava o izraelskoj vladi, njenom nemilosrdnom napadu na Gazu i njenom vođi, premijeru Benjaminu Netanyahuu.
Uzmimo za primjer Newsnight, glavnu BBC-jevu talk-show emisiju o aktuelnim događajima. Dana 9. oktobra 2023. godine dogodila se jedna od najneobičnijih razmjena koje sam ikada vidio na televiziji, kada se Husam Zomlot, tadašnji šef palestinske misije u Britaniji, pojavio u emisiji.
Do tada je Izrael ubio više od 800 ljudi u Gazi, a Zomlot je upravo saznao da je među njima i sedam članova njegove šire porodice, uključujući djecu. Nakon što je opisao okolnosti njihovih ubistava, voditeljica Kirsty Wark izrazila je kratko saučešće, a zatim ga odmah suočila s pitanjem.
„Žao mi je zbog vašeg ličnog gubitka“, rekla je. „Mogu li samo da budem jasna? Ne možete odobravati ubijanje civila u Izraelu, zar ne? Ili otmicu porodica?“
To je postao ustaljeni obrazac. Palestincima nije bilo dopušteno da se pojave na zapadnoj televiziji, a da se ne suoče s refrenom: „Da li osuđujete Hamas?“
Nije im bilo dopušteno da govore o vlastitoj patnji, da upozoravaju na etničko čišćenje Gaze – za koje su s pravom cijelo vrijeme tvrdili da predstavlja genocid – a da prethodno nisu uvjerili voditelja da su oni „dobra“ vrsta Palestinaca.
Bez otpora
Još jedan ritualni prekid, često korišten kao odgovor na izjave o provjerljivim činjenicama koje su iznosili palestinski gosti, predstavnici humanitarnih agencija i gotovo svako ko je kritikovao izraelske akcije u Gazi, bio je: „Ali Izrael bi rekao…“
Nisam vidio da je ijedan voditelj vijesti odgovorio gostu s „Iran bi rekao…“ otkako su protesti počeli. Ni jednom. To bi bilo nezamislivo, a da se to dogodilo, politički i medijski establišment urlao bi od bijesa.
Poenta, opet, nije u tome da se mediji trebaju upuštati u nešto što je već potvrđeno i što iranske vlasti mogu poricati. Poenta je da to ne bi trebali raditi ni s Izraelom.
Sada uporedite Zomlotovo iskustvo u Newsnightu s iskustvom panela okupljenog da razgovara o Iranu u trenutku kada se približavala mogućnost rata.
Omid Djalili, britanski komičar iranskog porijekla, bio je glavna zvijezda panela u kojem su se nalazili i bivši šef MI6 Alex Younger, baronica Helena Kennedy i desničarski kolumnista Matthew Syed.
Trumpov izgovor da želi „pomoći“ demonstrantima shvaćen je ozbiljno. Tokom petnaestominutne debate „režim“ (riječ koja se koristi isključivo za zapadne neprijatelje) kritikovan je zbog svoje brutalnosti, bez ikakvih ograda od strane voditeljice Victorije Derbyshire. A u savršenoj ilustraciji dvostrukih standarda, Syed je, nakon jedva prikrivenog napada na islam, iranske vlasti opisao kao „genocidne“.
Opet – bez ikakve reakcije Derbyshireove.
Iako Djalili nije zagovarao američko bombardovanje Teherana, želio je da se Trump uključi i tvrdio je da govori u ime iranskog naroda.
„Iranski narod govori… ako postoji bilo kakva vanjska pomoć, prihvatit ćemo je“, rekao je. „Ako Trump želi nešto učiniti da nam pomogne, nećemo reći ne.“
Komičar, koji nije bio u Iranu otkako je imao šest godina, 1971. godine, izjavio je da se Iranci okupljaju oko Reze Pahlavija, sina posljednjeg iranskog šaha. „On predstavlja nacionalno jedinstvo“, rekao je Djalili, bez ikakvog otpora, pojašnjenja ili konteksta od strane voditelja.
Međutim, nipošto nije jasno da li je većina Iranaca koji su hrabro protestovali na ulicama željela da Trump na bilo koji način intervenira ili da podrži Pahlavija.
Malo raznolikosti
Zašto je ovo važno? Zato što se ovaj segment, kao i mnogi drugi, emitovao u trenutku kada su SAD i Izrael pokušavali proizvesti saglasnost za napad na Iran. A kao što nas je nedavna historija naučila, velike medijske organizacije – neke iz saučesništva, druge iz neznanja i lakovjernosti – ključne su za taj napor.
Iako se okolnosti polako mijenjaju, jedan od ključnih problema ostaje nedostatak raznolikosti u redakcijama i nesposobnost mnogih zapadnih novinara da se odmaknu i prevaziđu propagandu koju su konzumirali odrastajući na Zapadu.
Slučajno sam se našao u televizijskoj redakciji 2017. godine kada je objavljeno da je Martin McGuinness – vođa Sinn Féina, bivši zamjenik prvog ministra Sjeverne Irske i bivši komandant Irske republikanske armije (IRA) – preminuo.
Tog dana stariji novinari u smjeni, kao i voditelj, bili su gotovo isključivo Britanci. Brzo je odlučeno da McGuinnessova smrt bude glavna vijest, ali sam posmatrao kako se ti iskusni novinari kolebaju oko toga kako da ga opišu.
Predložen je izraz „terorista“. Zatim „militant“. „Paravojnik?“
„Šta kažete na ‘samoproglašeni terorista’?“
Nije bilo potrebe ni za jednim od tih izraza. Imali smo jasnu uredničku politiku.
Bilo da se radilo o Al-Shababu, Boko Haramu ili Revolucionarnim oružanim snagama Kolumbije, te organizacije smo nazivali „oružanim grupama“. Njihovi lideri bili su „vođe“, a pripadnici „borci“. Ali britanski novinari nisu se mogli osloboditi vlastite uslovljenosti kada je riječ o IRA-i.
To se vjerovatno neće uskoro promijeniti – jer sadašnja generacija uredničkih menadžera ne vidi problem. Jedina nada mogla bi biti promjena generacija u budućnosti.
Iako su protesti za sada utihnuli, oni su oduvijek služili kao izgovor Trumpu, a još uvijek postoji vrlo realna mogućnost da pokrene napad na Iran.
Ako to učini, očekujte da će zapadni mediji taj potez neumorno pozdravljati.
Piše: Barry Malone – neovisni novinar i autor biltena Proximities
