Bombe padaju na Gazu. Dan za danom, noć za noću. Škole se pretvaraju u prah. Bolnice – utočišta milosrđa – postaju mrtvačnice. Djeca, najkrhkije jedinice ljudskog postojanja, izvlače se iz ruševina, a njihova imena nikada neće biti upisana u školske dnevnike. Voda postaje oskudna, hrana nedostupna, struja tek glasina. Pa ipak, dok Gaza gori u pepeo, svjetske prijestolnice praskaju aplauzom – aplauzom ne za hrabrost nego za geste.
Piše: prof. Junaid S. Ahmad
Govori nam se da se radujemo kada zapadne vlade „priznaju Državu Palestinu“. Da aplaudiramo kada saudijski prinčevi i pakistanski generali potpisuju nove obrambene paktove, kao da potpisi na papiru mogu zaštititi dijete od projektila. Ohrabruju nas da ostanemo prikovani za zapadne sapunice – lažna „mučeništva“ ljudi poput Charlieja Kirka – dok se pravi mučenici, oni bez izbora, oni bez kamera, buldožerima zatrpavaju u Gazu.
Sve je to pozorište, majstorski izvedeno. Ceremonije priznanja. Odbrambeni savezi. Izmišljena ogorčenja. Svaki je mirisni veo preko smrada masovne smrti. Nijedan nije osmišljen da zaustavi genocid, nego da nas odvrati od njega.
Priznanje bez spasa
Šta znači „priznati“ Palestinu u ovom trenutku? Priznati državu bombardovanu gotovo do tačke nepostojanja? Priznati narod lišen osnovnih potreba? Priznanje je postalo diplomatija lijenih: skupo u retorici, jeftino u djelu.
Ministar vanjskih poslova stane za govornicu. Parlament glasa. Rezolucija se usvaja. Štampa aplaudira. A šta onda? Isporuke oružja se nastavljaju. Vojni ugovori ostaju na snazi. Izraelska vojska dobija više oružja, više goriva, više diplomatske podrške. Priznanje nije spasenje; to je utješna nagrada onima koji umiru od žeđi.
Priznanje je opijum – ne za Palestince, nego za zapadnu savjest. To je način da se kaže: „Vidimo vas“, bez tereta pomoći.
Odbrambeni paktovi za palate
Govore nam da Saudijska Arabija i Pakistan stvaraju „historijski“ odbrambeni savez. Komentatori se dive. Analitičari nagađaju. Monarsi i generali se smiješe pred kamerama. Ali budimo iskreni: šta tačno brane?
Ti paktovi ne brane Palestinu, niti muslimansko dostojanstvo, niti potlačene. Oni brane privilegije, palate i ličnu moć. Oni su polise osiguranja za režime koji se boje odgovornosti, boje se vlastitog naroda. Saudijski prinčevi mijenjaju naftno bogatstvo za garancije zaštite. Pakistanski generali, uvijek poduzetni, nude svoje vojske kao plaćeničku službu. Zajedno slave pakt koji brani sve osim pravde.
Šta mase dobijaju: nema hljeba, nema posla, nema dostojanstva. Šta vladari dobijaju: više arsenala, više prestiža, više izgovora da ništa ne rade dok se Gaza žrtvuje. Ovi ugovori su sigurnosna ćebad sašivena od licemjerja. Oni osiguravaju vladare, a ne one kojima vladaju.
Mučenici stvoreni za TV
A onda – diverzije. Zapadni mediji nas stalno hrane pantomimama kulturnog rata. Charlie Kirk je prikazan kao „mučenik“. Još jedan stručnjak je „otkazan“. Društvene mreže eruptiraju, hashtagovi trendaju, mašina bijesa bruji.
U međuvremenu, mrtvačnice u Gazi su prepune. Ipak, svijet je prikovan za spektakl izmišljenih kontroverzi, kao da su to bojna polja morala. Tragično je – da. Ali je i komično u svojoj apsurdnosti. Pozorište je razrađeno. Scenarij uglađen. Glumci uvjerljivi. Ali scenografija izgrađena na grobovima djece.
Cilj je uvijek isti: zamijeniti borbu sapunicom, sadržaj sentimentom, etiku zabavom.
Kako izgleda prava akcija
Da je svijet ozbiljan – da su vladari pošteni – put naprijed bio bi jasan. Ne zahtijeva geste, nego prekid. Ne uljudne rezolucije, nego radikalne mjere:
– Smanjite oružje. Hitni prekid svih transfera oružja Izraelu. Bez oružja bombe prestaju. Bez bombi Gaza diše.
– Sankcije koje bole. Zamrznite imovinu ratnih zločinaca. Zabranite im putovanja. Prekinite trgovinu. Izolujte državu aparthejda dok se njena mašina smrti ne demontira.
– Okončajte priznavanje Izraela. Povucite priznanje dok ne prestanu aparthejd, okupacija i genocid. Ako je priznanje moralna valuta, prestanite je trošiti na kriminalce.
– Osramotite profitere. Građani moraju pitati svoje vlade: čije bombe danas padaju? Koja ih je kompanija proizvela? Koji je ministar potpisao ugovor?
– Solidarnost sa zubima. Manje tvitovanja, više organiziranja. Manje poziranja, više materijalne pomoći. Solidarnost se ne mjeri sloganima nego spašenim životima.
Generali i prinčevi: trgovci izdaje
Izdaja nije samo zapadnjačka. Izdaja je duboko ukorijenjena i u arapskom i u muslimanskom svijetu.
Pakistanski generali, željni da igraju ulogu branitelja potlačenih, u stvarnosti djeluju kao podizvođači imperija. Njihova odanost nije pakistanskom narodu niti djeci Gaze, nego njihovim švicarskim računima, vezama u Washingtonu i vlastitim karijerama. Održat će vatrene govore, a zatim se povući u klimatizirane vile, netaknute oblacima pepela nad Gazom.
Saudijski prinčevi, u međuvremenu, govore o muslimanskoj solidarnosti dok potpisuju ugovore s istim silama koje naoružavaju Izrael. Grade kule od zlata dok se kule Gaze ruše. Njihovi paktovi nisu o Palestini; bore se da osiguraju svoja prijestolja. Brane svoje palate, a ne Al-Aksu.
A onda dolazi farsična verzija nekadašnjeg „Pokreta nesvrstanih“ – sada maskarada monarha i generala koji nose jezik antiimperijalizma kao posuđenu odjeću. Rangiraju se po bogatstvu, a ne po pravdi. Rangiraju se po carstvu, a ne po oslobođenju.
Ovo nije solidarnost. Ovo je izdaja, odjevena u formalne odore.
Zašto farsa funkcionira
Ove diverzije funkcioniraju jer su jednostavne. Priznanje ne košta ništa. Odbrambeni paktovi generiraju naslove. Ogorčenje zbog stručnjaka je zabavno, zanimljivo, dijeljivo. Sve to daje privid kretanja bez tereta promjene.
Teško je prekinuti protok oružja Izraelu. Skupo je nametati sankcije. Opasno je demontirati aparthejd i suočiti se s vladajućim strukturama koje ga podržavaju. Geste su besplatne; pravda je skupa. I svijet, čini se, radije ostaje bankrotiran zbog pravde.
Kraj: obračun se ne može odgoditi
Budimo jasni: svako prazno priznanje je prevara. Svaki odbrambeni pakt potpisan dok Gaza gladuje je izdaja. Svaka zapadna distrakcija saučesnik je u genocidu.
Historija se neće sjećati rezolucija donesenih u evropskim parlamentima. Neće se sjećati rukovanja monarha i generala. Neće se sjećati televizijskog mučeništva stručnjaka. Sjećat će se, s ljutnjom, da je, dok je Gaza krvarila, svijet aplaudirao sebi zbog tog gesta.
Ako priznanje treba išta značiti, mora biti povezano s poremećajem: zatvaranjem slavina za oružje, nametanjem sankcija, odbijanjem normalizacije aparthejda. Ako solidarnost treba išta značiti, mora riskirati udobnost, saveze, bogatstvo.
Svijet mora birati: Gaza ili spektakl. Pravda ili geste. Akcija ili saučesništvo.
I neka se ne kaže, kada se ruševine prebroje i grobovi ispune, da niko nije znao. Znali smo. Vidjeli smo. Pozorište je bilo briljantno – ali bombe su bile glasnije.
