Dok bombe padaju na iranske gradove i rakete lete nebom Bliskog istoka, moramo otvoreno reći: ovo nije samo rat između Izraela i Irana. To je rat protiv suvereniteta, koji vodi izraelsko-zapadna koalicija koja već dugo nastoji demontirati svaku državu na globalnom jugu koja se usudi krenuti nezavisnim putem.
Iran nije agresor u ovom sukobu. On se brani, pravno, historijski i strateški, od unaprijed smišljenog napada. Zračni napadi koje je Izrael pokrenuo 13. juna nisu bili akti odvraćanja; oni su bili faza izvršenja dugo orkestrirane operacije usmjerene na osakaćivanje iranske infrastrukture, destabilizaciju njegovog političkog sistema i njegovo konačno vraćanje u vrstu propale države kakva je nekada bila nametnuta Iraku, Libiji i Siriji. Svaka od ovih nacija bila je nerazvijena pod krinkom humanitarne intervencije ili nuklearnog odvraćanja. Iran je sada meta iste strategije.
Obmana je duboko ukorijenjena. U pripremi za napade, zapadni zvaničnici i izraelska obavještajna služba namjerno su smireno slali signale Teheranu i finansijskim tržištima da će diplomatija nastaviti po planu. Razgovori u Omanu bili su zamka. Dok su diplomate raspravljale o uslovima, ratne sobe u Tel Avivu i Washingtonu finalizirale su pakete napada. Bila je to strategija mamca i zamjene, diplomatski ekvivalent zasjednog ratovanja.
Izraelsko opravdanje za napade, njegov navodni strah od iranskog nuklearnog potencijala, raspada se pod lupom. Nuklearni pregovori su nastavljeni. Iran ostaje potpisnik Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja. Pa ipak, Izrael, nuklearno naoružana država koja odbija da se pridruži NPT-u, pokrenuo je napade koji su prekršili međunarodno pravo i ubili desetine civila, uključujući naučnike i radnike u infrastrukturi.
Još ciničnije, Tel Aviv je reciklirao poznatu optužbu kako bi opravdao civilne žrtve: da Iran koristi “ljudske štitove”. Ova neosnovana tvrdnja je više puta korištena u Gazi, gdje su bolnice i stambene zgrade sravnjene sa zemljom pod izgovorom ciljanja militanata. Nezavisne istrage su otkrile šuplju stranu ovih tvrdnji. Izraelska propaganda se manje bavi dokazima, a više imunizacijom protiv posljedica.
Uprkos godinama izraelskog terorizma, uključujući napade odrubljivanjem glava 13. juna u kojima su ubijeni visoki iranski komandanti poput šefa IRGC-a Hosseina Salamija, načelnika štaba Mohammada Bagherija i šefa raketnog programa Amira Alija Hajizadeha, Teheran je odgovorio proračunatom i disciplinovanom silom. Iranski udari odmazde bili su usko fokusirani na vojne baze, infrastrukturu i komandne centre, izbjegavajući civilna naselja i osnovne javne usluge. Izrael je, nasuprot tome, više puta ciljao stambene zgrade. Iranski odmjereni i svrsishodni odgovor nije slabost; to je strateški stav zasnovan na moralnoj snazi i operativnoj preciznosti.
Neki analitičari sugeriraju da je Izrael očekivao da će unutrašnje neslaganje unutar Irana paralizirati odgovor države. To je bila fatalna pogrešna procjena. Dok je Iran dom dubokih ideoloških podjela, strani napad ujedinjuje Irance širom političkog spektra. Čak se i kritičari Islamske Republike sada okupljaju u njenu odbranu, jer je prijetnja egzistencijalna. Suočeni sa stranom agresijom, frakcionalizam ustupa mjesto nacionalizmu.
Sada nas čeka veća prijetnja. Dok naslovi govore o “izraelskim zahtjevima” za američku podršku, istina je da su Sjedinjene Države bile uključene od samog početka. Bombarderi B-2 su raspoređeni u Diego Garciji prije nekoliko mjeseci. Zajedničko američko-izraelsko planiranje napada započelo je pod izgovorom nuklearnog odvraćanja. Raspoređivanje bombi za uništavanje bunkera, diplomatska zaštita u UN-u, razmjena obavještajnih podataka i pristup regionalnim bazama ukazuju na rat čiji je koautor Washington. Oni jednostavno čekaju da se iranska sposobnost odmazde dovoljno smanji prije nego što pokrenu širu kampanju.
Ne varajte se: ovo nije regionalni sukob. To je rat između SAD-a i Izraela, uz pomoć arapskih autoritarnih režima poput Saudijske Arabije, UAE i Jordana. Zapad je pružio podršku, bilo putem obavještajnih podataka, logistike i odobrenja. Iran je izoliran i okružen ne zato što predstavlja nuklearnu prijetnju, već zato što je odbio da se pokori.
Ali Iran ima vlastite mehanizme odvraćanja. Globalna ekonomija ne može ignorirati energetske rizike koji dolaze s eskalacijom rata u Perzijskom zaljevu. Cijene nafte već rastu. Teheran zna da njegova geopolitička moć nije ograničena samo na rakete. Ekonomska poluga, posebno kada su cijene energije visoke, može promijeniti političke proračune u Washingtonu, Bruxellesu i Rijadu.
Također je na djelu i dublje licemjerje. Izrael i dalje posjeduje tajni nuklearni arsenal, dok je Iran, tehnički još uvijek unutar NPT-a, sankcioniran i prijeti mu se zbog potencijala da ga posjeduje. Ovaj dvostruki standard je neodrživ. Postoje samo dvije realne budućnosti u regiji: ili će Izrael biti razoružan ili će Iran postati nuklearno naoružan. Era jednostrane ranjivosti je završena.
Iran sada dovodi u pitanje svoje učešće u NPT-u i pretpostavku da međunarodno pravo nudi bilo kakvu smislenu zaštitu u suočavanju s nuklearnim aparthejdom. Ako je međunarodna zajednica ozbiljna u vezi s mirom, mora početi ne ograničavanjem iranske odbrane, već demontiranjem izraelskih ofanzivnih sposobnosti.
U konačnici, ovaj rat mora biti prepoznat kao ono što jeste: strateška kampanja za eliminaciju otpora na globalnom jugu. Od Bagdada do Tripolija, od Damaska do Teherana, poruka je uvijek bila ista: oni koji traže autonomiju moraju biti pokoreni. Iranski cilj nezavisnosti nije samo politički; on je egzistencijalan. I svaka suverena nacija, svaki građanin sa sjećanjem na kolonijalizam ili strano podjarmljivanje, trebao bi vidjeti sebe u njegovoj borbi.
Ono što se danas dešava nije samo rat protiv Irana. To je rat protiv nezavisnosti, dostojanstva i prava nacija da same biraju svoju budućnost.
Piše: Hamid Bahrami
