Posljednja stvar predvečer i prva stvar ujutro provjeravam svoje prijenose uživo za vijesti iz Gaze. To je depresivan posao koji radim već skoro 600 dana i obično završava suzama. Moje! Suze za Gazu, suze za uništenje Palestine, suze za bebe, suze za njihovu malu braću i sestre, roditelje i porodice, suze za gubitak čovječanstva, suze bijesa, povremene suze radosti zbog čudesne priče preživjelih i suze zbog beznađa svega toga.
Kao novinar, smatram svojom dužnošću da svjedočim genocidu kako ne biste morali biti izloženi brutalnoj pornografiji izraelskih postupaka protiv naroda Palestine. Svaki dan donosi šokantna nova otkrića izraelske izopačenosti i svaki dan donosi šokantne nove slike koje svjedoče o pričama i nevjerovatnim istinama. Uskoro će historičari zabilježiti šta se dogodilo u Gazi i oštro suditi Izraelu, Americi i njihovim evropskim saveznicima, i tako bi i trebali.
U međuvremenu, milioni građana svijeta koji žive na globalnom jugu u nevjerici posmatraju kako divljaštvo imperije i kolonijalizma nastavlja da utiče na njihove živote. Zapadni kreatori vanjske politike u Londonu, Washingtonu, Parizu i Berlinu nekako uspijevaju održati moralnu uzvišenost, podržanu svojim nemoralnim medijima, iznoseći uzvišene tvrdnje o zaštiti nacionalnih interesa i da Izrael ima pravo da se brani i pravo na postojanje.
Istina i stvarnost su sasvim drugačiji. Nacionalni interes Amerike, Njemačke, Francuske i Velike Britanije nije zadovoljen, zbog čega su desetine miliona nas širom ove krhke planete glasno i ljutito marširale i protestovale protiv genocida u Gazi. Izrael, kao brutalni okupator, nema pravo da se brani od ljudi koje okupira, ali, pod okriljem Ujedinjenih nacija, ima odgovornost i dužnost brige prema palestinskim izbjeglicama.
Što se tiče prava na postojanje? Pa, koliko god se trudio, ne mogu pronaći nijedan zakon, bilo gdje u svijetu, koji kaže da neka zemlja ima pravo na postojanje. Zahvaljujući imenima poput Mezopotamije, Abesinije, Bengala, Katalonije, Cejlona, Čehoslovačke, Istočnog Pakistana i SSSR-a, najmoćnije komunističke nacije na svijetu do njenog raspada 1991. godine, znamo da ne postoje garancije za opstanak bilo koje zemlje, pa zašto bi cionistička Država Izrael očekivala da bude izuzetak od pravila? Ne, Izrael nema pravo na postojanje.
Sumnjam da većina Izraelaca danas prepoznaje ovo dok pokušavaju da razrade Plan B, strategiju izlaska. Dok stanovništvo zemalja općenito raste, izraelsko se smanjuje, iako su takve brojke osjetljive, a Tel Aviv ne želi izazvati bilo kakav egzodus uzrokovan panikom ili uzbunom.
U 2024. godini, pad stanovništva na nešto više od deset miliona pripisan je “značajnom povećanju emigracije” koje je stvorilo neto negativnu migraciju.
Prema Institutu za istraživanje jevrejske politike: “630.000 izraelskih emigranata živi izvan Izraela, a SAD, Kanada, Njemačka i Velika Britanija imaju najveću populaciju. U nekim zemljama, ljudi rođeni u Izraelu i njihove porodice čine više od 20 posto nacionalne jevrejske populacije.”
Greg Carlstrom, autor knjige “Koliko će dugo Izrael preživjeti?”, predvidio je da bi najveća prijetnja cionističkoj državi “mogla doći iznutra”, a ne iz arapskih zemalja za koje često tvrdi da ugrožavaju sam njen opstanak.
Menachem Klein, viši predavač na Univerzitetu Bar-Ilan u Izraelu i autor knjige “Živimo zajedno: Arapi i Jevreji u Jerusalemu, Jafi i Hebronu”, napisao je: “‘Koliko dugo će Izrael preživjeti’ je rendgenski pregled kritično bolesne zapadne demokratije. Gregg Carlstrom jasno stavlja do znanja da se vene izraelske demokratije sužavaju zbog teških društvenih tenzija i troškova palestinske okupacije. Ova knjiga je rijedak uvid u iste procese koji su stvorili aparthejd u dvadesetom vijeku u Južnoj Africi i autoritarne režime u centralnoj Evropi.”
Novinar David Aaronovitch iz The Timesa identificira unutrašnju prijetnju kao “uspon desničarskih i ultrareligioznih trendova koji naprežu veze koje povezuju Izrael”.
Neko ko ne krije svoj strah je bivši izraelski premijer Ehud Olmert, koji je prošlog mjeseca snažno upozorio u članku u časopisu Memo da je Izrael: “Bliže građanskom ratu nego ikad prije”.
Dok budem provjeravao vijesti o Gazi na internetu u narednim danima, pažljivije ću pratiti sve znakove da cionistička država sama propada i da je u problemima.
Članak u The Spectatoru koji je napisao Yossi Melman, izraelski komentator za obavještajna i sigurnosna pitanja i koautor knjige “Špijuni protiv Armagedona”, dodatno je potaknuo nagađanja da će Izrael uskoro biti izbrisan s mape vlastitom rukom.
Upoređujući cionističku državu s Južnoafričkom erom iz doba aparthejda, napisao je da je poređenje donekle valjano. “Međunarodna izolacija i ekonomske sankcije nametnute režimu bijele manjine u Pretoriji, koje su na kraju dovele do njegovog pada, upozorenje su na budućnost s kojom se Izrael može suočiti.”
“Izrael se stalno kreće tim putem. Godinama je međunarodna zajednica razmatrala nametanje ekonomskih i vojnih sankcija Izraelu zbog izgradnje jevrejskih naselja na Zapadnoj obali i pokušaja uskraćivanja Palestincima njihovih osnovnih prava. Ali osim snažnih izjava o namjerama, koraci poduzeti do sada da se zapravo nametnu bilo kakve sankcije bili su mali i zanemarivi: kratkoročni embargo na određene komponente oružja i napori da se brendira izvoz izraelskih kompanija koje posluju na okupiranim teritorijama.”
“Međutim, ova sedmica je označila značajnu promjenu. Vlade Kanade, Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske izdale su neviđeno oštro upozorenje. Prijetile su akcijom protiv Izraela ukoliko se borbe u Gazi ne zaustave i ne dozvoli se više humanitarne pomoći. U roku od jednog dana uvedene su prve sankcije. U utorak je britanski ministar vanjskih poslova David Lammy objavio da je Ujedinjeno Kraljevstvo odlučilo obustaviti trgovinske pregovore s Izraelom.”
Svemu tome dodaje se nepredvidiv i nestabilan odnos između američkog predsjednika Donalda Trumpa i izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i njegove vlade. Washington Post je ove sedmice izvijestio da su visoki zvaničnici američke administracije upozorili da će “napustiti” Izrael ako ne zaustavi rat i ne dozvoli da humanitarna pomoć stigne do gladnog stanovništva Gaze.
Većina Amerikanaca će ovo smatrati besmislicom, ali ako The Post danas piše o tome, to je jasan znak da će se sutra dogoditi nešto nepoželjno. Svakako ću proširiti dobre vijesti o skorom padu Izraela.
Piše: Yvonne Ridley – Britanska novinarka i utorica mnogih djela
