Kako se približavamo trećoj deceniji 21. stoljeća, Bliski istok se suočava s dubljim i egzistencijalnijim izazovom nego ikad prije: tihim, ali namjernim projektom usmjerenim na oblikovanje geopolitike regije kako bi se uspostavila apsolutna izraelska hegemonija. Ovaj projekt nije ograničen samo na okupaciju Gaze, Golanske visoravni ili južnog Libana; njegov krajnji cilj je stvaranje geografije koja je okupirana, destabilizirana i fragmentirana u cijeloj regiji – pejzaža u kojem nijedna nezavisna sila, osim Izraela, ne može efikasno djelovati ili smisleno postojati. Od podjele Sirije i potpunog uništenja Gaze do kontinuiranih prijetnji Libanu, Iraku i Iranu, svi znakovi ukazuju na novu arhitekturu u kojoj jevrejska država funkcionira kao jedini regionalni izvršitelj i jedini akter izuzet od međunarodnog prava.
Nakon neuspjeha američkih vojnih projekata u Iraku i Afganistanu, Washington je sve više mijenjao svoju politiku prema delegiranju regionalne uprave Izraelu. Danas se američka vanjska politika na Bliskom istoku vrti oko jednog ključnog principa: osiguravanja neupitne nadmoći Izraela nad bilo kojom drugom silom u regiji.
Ova nadmoć nije zasnovana samo na vojsci i obavještajnim podacima, već i na geopolitičkoj osnovi. U tom okviru, Izrael postaje glavni predstavnik Zapada u zapadnoj Aziji, a zemlje u regiji – bilo da su rivali ili u procesu normalizacije – prisiljene su da se pokore ovom nametnutom poretku. Analiza RAND Corporation o budućoj ulozi Izraela u regionalnoj sigurnosnoj arhitekturi posebno razmatra “centralnu ulogu Izraela u obuzdavanju nezavisnih regionalnih aktera”. Ovo “obuzdavanje” se manifestuje kroz strukturnu destabilizaciju zemalja poput Sirije, Libana, Irana, pa čak i Turske.
Sirija: Laboratorija za podjele
Sirijski građanski rat, potaknut međunarodnim i regionalnim silama, na kraju je rezultirao pojavom više sukobljenih entiteta unutar jedne zemlje: područja pod kontrolom Kurda koje podržavaju SAD; regije pod turskim utjecajem; glavni grad i obalna područja pod kontrolom centralne vlade; i južna Sirija, uključujući Golansku visoravan, pod izraelskom vojnom i sigurnosnom okupacijom.
Zvanična aneksija Golanske visoravni – koju je Trumpova administracija priznala 2019. godine – zapravo je bila prvi službeni korak u izraelskom projektu apsorpcije sirijske teritorije. Krajnji cilj ove podjele je oslabiti teritorijalni integritet Sirije i lišiti Osovinu otpora njene strateške dubine. Ovaj projekat se nastavlja i danas kroz ponovljene izraelske zračne napade na sirijske aerodrome, energetsku infrastrukturu i vojne baze.
Izrael je iskoristio rat u Gazi da agresivno provede novu fazu prisilnog raseljavanja usmjerenu na sljedeću generaciju Palestinaca. Uništenje preko 70 posto Gaze, kolaps zdravstvenog i obrazovnog sistema i prisilno preseljenje stotina hiljada ljudi na jug su sve komponente “modernog etničkog čišćenja”. Analize ljudskih prava izraelskih kampanja prisilnog raseljavanja sugeriraju da ove akcije mogu predstavljati ratne zločine. Pa ipak, Izrael, zaštićen međunarodnim imunitetom, nastavlja sa nesmanjenom drskošću. Ono što se dešava u Gazi je u suštini naprednija verzija Nakbe iz 1948. – “druge Nakbe” koja ima za cilj ne samo uklanjanje stanovnika već i brisanje teritorijalnog sjećanja na Palestinu.
Južni Libanon, nakon Gaze i Sirije, treći je dio izraelske geopolitičke slagalice. Kontinuirano bombardiranje juga, prijetnje kopnenom invazijom i ciljana ubistva vođa otpora ukazuju na odlučnost Izraela da eliminira Hezbollahovu obrambenu dubinu duž sjeverne granice. U međuvremenu, Irak je na putu da postane još jedna siva zona. Etno-sektaške podjele, česti napadi na baze Narodnih mobilizacijskih snaga (PMF) i postepena infiltracija Mossada u kurdsku regiju sugeriraju napore da se sirijski scenarij replicira u Iraku.
Osim ako regionalne sile poput Irana, Turske i Saudijske Arabije ne razviju kolektivnu sigurnosnu inicijativu, svaka od njih mogla bi se suočiti sa sljedećim scenarijima:
Iran riskira rat velikih razmjera s Izraelom, s aktiviranim etničkim linijama razdora i ekstremnim pritiskom na pogranična područja;
Turska bi se mogla suočiti s povećanim pan-kurdskim separatističkim pokretima na jugoistoku i blagom podjelom svojih kurdskih regija;
Saudijska Arabija, koja je tražila stabilnost kroz Abrahamov sporazum, mogla bi se naći ranjivom na prijetnje iz Jemena, Izraela ili unutrašnjih nemira nakon promjena u politici SAD-a.
U nedostatku zajedničkog odbrambenog okvira, ove zemlje – nezavisno jedna od druge – ostat će ranjive na tekući projekat destabilizacije i eventualne teritorijalne erozije.
Abrahamov sporazum, koji je osmislila Trumpova administracija radi normalizacije odnosa između arapskih zemalja i Izraela, zapravo je postao alat za legitimizaciju izraelske agresije. Suprotno prividu promovisanja mira, ovaj sporazum nije bio osmišljen radi mira, već da podijeli redove islamskih zemalja. U suštini je to jednostrani diktat, a ne bilateralni ili multilateralni sporazum, čiji je cilj priznavanje i normalizacija politike teritorijalne okupacije. Pasivan stav arapskih vlada prema izraelskim zločinima u Gazi jedna je od posljedica ove sigurnosne zavisnosti od Tel Aviva. Međutim, dugoročno gledano, ova zavisnost će dovesti do slabljenja nacionalnog suvereniteta i povećanog domaćeg nezadovoljstva unutar arapskih zemalja.
Rješenje za izraelski geopolitički okupacijski projekat ne leži ni u agresivnom militarizmu ni u strateškom smirivanju. Umjesto toga, ono zahtijeva redefiniciju kolektivne regionalne sigurnosti. Bliski istok ne može opstati bez nezavisnih političkih i sigurnosnih institucija i obavještajne saradnje među suverenim državama. U tom kontekstu, formiranje trostrane ili četverostrane alijanse među nezavisnim regionalnim zemljama moglo bi biti prvi korak ka obnavljanju ravnoteže snaga i sprječavanju teritorijalnog kolapsa.
Takav savez mora biti zasnovan na poštovanju nacionalnog suvereniteta;
Mora odbaciti strane intervencionističke politike;
I prije svega, mora staviti palestinsko pitanje u središte kreiranja regionalne politike, prepoznajući ga kao okosnicu okupacijskog projekta.
Izraelski plan za stvaranje fragmentiranog, bezdržavnog i otpora oslobođenog Bliskog istoka više nije teorijska hipoteza. Ono što se danas dešava u Gazi, Golanu, južnom Libanu i na iranskim granicama je praktična implementacija ovog plana.
Jedini efikasan odgovor je stvaranje nezavisnog regionalnog sigurnosnog poretka – zasnovanog na konvergenciji, kolektivnoj odbrani i obnovljenom principu “jednake sigurnosti za sve nacije”. Bez toga, Bliski istok se mora pripremiti za decenije nestabilnosti, narušene nacionalne granice i uspon jednog, neodgovornog agresora koji će udariti gdje god mu se prohtije, bez ikakvih posljedica.
Piše: Peter Rodgers
