Piše: Zlatko Dizdarević
Evo nas, kobajagi odjednom, ponovo zatečenih novim ratnim ludilom na planeti, između Izraela i Irana. Onih koji imaju neupitno pravo da napadnu svakoga koga hoće i kad hoće, pa i na morbidno genocidan način, “u ime odbrane”, i onih koji na taj “metod” odbrane svojih interesa nemaju pravo. Nastavlja se ovim, zapravo, i obračun Zapada protiv Istoka, ili preciznije Izraela uz Ameriku i njihovih poslušnika u Evropi, protiv neposlušnih vlasnika zaliha svjetskih energenata. Posebno onih poput Irana koji su uz to još “nedemokratski, fanatici, pogrešne vjer’ i opasni”. A naročito kada se počnu iznova dizati na vlastite noge i jačati mimo kontrole “demokratskog Zapada”.
Zaparvo, ništa nije novo već je tek dio nastavka ukupnog planetarnog sunovrata kojeg živimo unazad nekoliko decenija. Uz potpuno prihvaćenu i legaliziranu “istinu” ko šta na planeti može i smije, a ko niti smije niti može ukoliko mu se politika, planovi i potezi ne uklapaju u interes i ciljeve “velikih”.
Sve ovo onome ko se iole sjeća bliže istorije – u namjerama Zapada da obustavi rast Irana do linije na kojoj su već postojali i bili legalizirani prethodni vlasnici nuklearnog oružja – vraća u sjećanje gole činjenice iz bezmalo jučerašnjih vremena. I sudbine Nuklearnog sporazuma što ga je u Beču 2015. potpisalo sa Iranom šest država. Pet članica Savjeta bezbjednosti UN-a ( SAD, Velika Britanija, Francuska, Rusija i Kina) plus šesta Njemačka. Cilj Sporazuma 5+1 bio je da se zaustavi iransko obogaćivanje urana, jednostavno kazano, do mjere dovoljne za pravljenje nuklearnog oružja. Uspostavljena je striktna kontrola tog procesa, postoje danas mnogi neupitni dokazi da je Iran poštivao potpisani Sporazum. Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) imala je mrežu ureda koji su bezmalo dnevno utvrđivali striktnu sprovedbu obaveza Irana. Naravno, uz stalne tvrdnje Izraela da to nije tačno…
I samo tri godine kasnije, neposredno nakon dolaska Trumpa na čelo Ovalnog ureda Bijele kuće u Washingtonu i pitanja hoće li SAD produžiti ugovor, počinje potkopavanje Sporazuma. Uticaj Izraela na vrh SAD-a, tada još i uz ojačane proizraelske snage oko samog predsjednika, bio je očigledan u odluci Trumpa da se 2018. povuče iz Sporazuma. Ma koliko je Iran ispunio sve obaveze o neobogaćivanju uranijuma. Šest zemalja takođe je ukinulo mnoge do tada rigorozne sankcije Teheranu. Nisu pomogla tada drugačija mišljenja ostalih iz Sporazuma, posebno Njemačke i Francuske koje su predlagale “proširenje ugovora” da bi se Trump odobrovoljio pa produžio Sporazum. Smatrali su da bi to biilo značajano za dalje smanjivanje opasnosti od nuklearnih naoružavanja u svijetu. Njihov prijedlog je bio produžiti nadzor iranskih nuklearnih aktivnosti i dalje, uključiti nadzor i nad programom balističkih projektila Irana i, posebno, ograniči iransko vojno sudjelovanje u regiji, u ratu u Siriji i Jemenu.
Ništa nije pomoglo u odluci Trumpa da izađe iz Sporazuma – zapravo ga time i poništi. Utjecaj Izraela na njega bio je neupitan svima koji su se tada bavili ovim procesom. Njemačka, Francuska i ostali sa svojim idejama nisu prošli u Washingtonu i Tel Avivu. Za vrijeme tog prvog mandata Trumpa i Tel Aviv je, kao glavni grad Izraela, “zamjenjem” Jeruzalemom a okupacija sirijskog Golana od Izraela – legalizirana.
Ono što je u cijeloj ovoj storiji važno, a neophodno je kazati danas da bi se shvatila i ova nova agresorska operacija Netanyahua na Iran – jeste koliko se u te tri godine bez sankcija ova zemlja ubrzano, očigledno i na zadivljujući način podizala na svoje noge. Ekonomski, društveno, uz slike čak i na ulicama koje se nisu mogle u dugom periodu prije toga viđati. I kratka posjeta Teheranu, Isfahanu, Qomu itd. to je potvrđivala. I to je ono što je stvaralo nove traume i Izraelu čijem je vrhu i onda i sada Iran bio frustrirajuća činjenica.Takvog, jačeg, oslobođenog unutrašnjih i vanjskih stega, treba uništiti.
Trump se očigledno, i u drugom mandatu nije htio, očito ni mogao, osloboditi “duboke države” koja ga prati kao uostalom i druge američke predsjednike, a nad kojima uporno lebdi istinita brutalna činjenica. Nju je još poodavno jasno iskazao, u centru New Yorka, tadašnji moćni premijer Izraela, general Ariel Sharon: “Mi smo od njih i ovdje jači…” Konkretni dometi uticaja Netanyahua i njegovih monstruoznih ultra-ortodoksnih cionističkih gazda u Jeruzalemu – Smotricha, ministara finansija i Ben Gvira, ministra nacionalne sigurnosti – na Trumpa i njegove poslušnike unaokolo, prepoznaju se i u operaciji napada na Iran minulih dana. Nesvjesne u histeričnom siledžijskom uvjerenju da se storija sa Iranom neće završiti kako vjeruju da hoće.
Nije danas, pri svemu ovome i u krajnjoj liniji, suštinsko pitanje koje se evo i od početka drame u Gazi ponavlja, hoće li iz ovog danas i sutra izlaziti kao pobjednik Izrael ili Iran, već je sasvim blizu istinske drame pitanje – vidi li tzv. vođstvo svijeta koliko je blizu potpuni kraj svega onoga što se ne tako davno zvalo svjetski poredak, međunarodne institucije i sistem, smisao kakve-takve planetarne pravde i vrijednosti, konačno smisao Ujedinjenih naroda i bezbrojnih organizacija što se pozivaju na temeljna načela UN-a itd. itd.
Dokle će, recimo, bivati sasvim normalno što je javno znano odavno da u svijetu postoji, devet država sa atomskom bombom – SAD, Velika Britanija, Francuska, Rusija, Kina, Indija, Pakistan, Sjeverna Koreja i Izrael. Sve su kao takve i potvrđene – osim Izraela. So what! Sjeverna Koreja je zbog nuklearnog oružja izopćena u međunarodnoj zajednici a Izrael “ugledna članica” I uz svaku moguću, redovnu i vanrednu pomoć Amerike u vojnim operacijama. Evo i sada u vojnoj “odbrani od nuklearnog Irana”. Duga je povjest izraelskog nuklearnog oružja i reaktora. Zna se i da su im prvi poklon u vidu reaktora za taj uspon poklonili Francuzi u Dimoni, u pustinji Negev 1950-ih nakon Suecke krize…
Dokle će se smatrati “sukobom” sve ovo što radi Netanyahuov Izrael – sa očiglednim naznakama otpora čak i u samom Izrelu – pa otvoreni jednostrani napad prije neki dan na Iran tretirati kao “očekivan”. Još uz izjavu Trumpa da je sve znao unaprijed. Dokle će se, recimo, nekada drugačiji politički vrh Njemačke, spreman tada da se podrži i produži “Sporazum 5+1”, sada hvaliti zahtjevom da se “Iranu nikako ne smije dozvoliti da proizvede nuklearno oružje”. Jer oni eto znaju da ga tamo proizvode, a valjda je normalno što ga je Izrael proizveo pa niko to na svjetskoj sceni ne smatra nedozvoljivim. U većini medija po svijetu smatra se normalnom izjava iz Izraela da je ovaj “napad preventivni i pažljivo isplaniran sa ciljem da zaustavi dalji razvoj iranskog nuklearnog programa…”
Evo da uz dozu neophodnog cinizma i prihvatimo izjavu iz Jeruzalema, šta je sa ostalima. I recimo sa istim onim strahovima pomenute “duboke države” u Washingtonu koja je presudila one 2018. da Sporazum sa Iranom treba zaustaviti jer – nisu rekli ali jesu mislili tako – Iran staje na noge i postaje jedna od zemalja lidera vlasnika energenata i mnogo čega drugog. To, mimo kontrole Zapada i posebno Amerike ne ide. Je li slučajno što je i Sirija “oslobođena” Asada onako kako je poznato i umjesto njega, “teroriste”, doveden koljač sa vrha liste fundamentalističkih komandanata tzv. “arapskih proljeća” da bi se zaustavio projekat jačanja Irana i skrenuo plinovod koji je odande, sa Pars polja, krenuo u svijet preko Iraka i Sirije. Nije li histerični strah ne samo Nertanyahua već i Trumpa od jačanja Irana i tim projektom – umjesto preuzimanja istog plina u njihovoj režiji ali iz Qatara – podjednak uzrok za “zabranu proizvodnje nuklearnih kapaciteta Irana”. Posebno jer je “demokratski, inkluzivni, tolerantni, dobrohotni” koljač i džihadista Golani preuzeo odmah na sebe otvaranje Sirije trasi plina iz Qatara prema Mediteranu, umjesto Iranu 2009. kada je tu maršutu potpisao Asad i nije pristao na pretrčavanje u interese Zapada. Uostalom, zato je i poražen i protjeran kao “terorista”, za razliku od “demokrate” koljača. Do
Netanyahu trlja ruke povodom statusa oslobodjenog svake optužbe i za posjedovanje atomske bombe i ubijanje unaokolo kad i kako hoće dovoljnim klasičnim oružjem. Uz UN, Savjet bezbjednosti sa uvijek jednim vetom na pokušaje optužbi…
Uz sve ovo, vraća se i jedno sjećanje iz vremena osamdesetih kada sam kao novinar poslat da izbliza osmatram i izvještavam o svemu ovome što se i kao filozofija, projekat i realnost nastavlja do danas. Priča je iz Bejruta u vrijeme tadašnjeg građanskog rata, iz bara u hotelu Comodor, sjedištu svih svjetskih novinara koji su tada javljali o počecima razaranja Libana, nekada “Pariza Bliskog istoka…” U malim noćnim razgovorima uz piće, prije novog dana, čuveni Robert Fisk, jedan od najvećih svjetskih hroničara bliskoistočnih zbivanja rekao mi je: “staro novinarstvo očigledno umire…vidiš kako se iz onih čuvenih pet pitanja u proizvodnji vijesti – ko, kako, kad, gdje i zašto – izbacuje sve očiglednije ono pitanje, Zašto ? Najvažnije u svemu. A zašto se bas ono izbacije ? Pa zato jer se bez tog pitanja i odgovora na njega, otvaraju širom vrata za sve moguće manilulacije informacijom koja se nudi po svijetu…”
Možda će neko pitati, kakve ovo veze ima sa dramama na Bliskom istoku, u režiji Zapada i to na terenu onih zemalja koje baštine stotine i hiljade godina istorije, kulture i civilizacije. I njih se ruši, po svaku cijenu. Jer, kobajagi, hoće atomsku bombu. Koju, eto, ni “njihov” Netanyahu nema, pa ga strah od Irana ?! Vjerovatno je zato i Gazu u krvi prerovao ne bi li se proširio i do mora ispred Gaze gdje su pod vodom milijarde metara kubnih – plina. Ko zna ? Da je eno i Asad “ukinuo” Iranski plinovod preko njegove države do Mediterana, ne bi bio terorista u izbjeglištvu. Zašto su zapadnjaci, eto, doveli Golania džihadistu za “demokratskog predsjednika Sirije”. Ko će znati kad nije niko nije objasnio glasno, “Zašto?” Nije, jer svi eto znaju – pa dobar je, demokratski i tolerantan, inkluzivan. To bar nije nejasno danas i sa Izraelom, Iranom, Amerikom i svima nama. Ovakvim kakvi smo postali.
(hrvatskiglasnik)
