Brutalnost holokausta u Gazi iscrpljuje čak i najposvećenije zagovornike palestinskog oslobođenja. Osjećaj razočaranja globalnim silama nikada nije bio opipljiviji. Ali za muslimane, apatija i izdaja arapskih vladara su još bolnije.
Ne da su mase sjedile skrštenih ruku. Muslimani širom svijeta, među hiljadama ljudi savjesti, pojavili su se kako bi protestovali protiv monstruoznosti izraelskih zločina. Ali jesu li ove demonstracije uticale na promjene?
Građanska neposlušnost, u svim svojim različitim oblicima, ključna je za otpor. Međutim, sama po sebi rijetko dovodi do sistemskih promjena. U Sjedinjenim Državama, glavnom izvoru legitimnosti i finansiranja Izraela, stvarna trajna promjena dolazi od angažmana sa sistemom – posebno kroz lobiranje.
Budući da je američka podrška Izraelu na najvišim nivoima proizašla iz decenija intenzivnog lobiranja, napori da se vaga ponovo uravnoteži kako bi se uključila palestinska perspektiva moraju biti vođeni sličnim političkim kampanjama.
Kako se globalno raspoloženje odlučno mijenja protiv kolonijalne države doseljenika, vrijeme je da se odmaknemo od protesta i založimo se za trajni kraj ugnjetavanja i pravedno rješenje za Palestinu. Krajnje je vrijeme da iskoristimo moć prosječnog muslimana, naše zajedničko bogatstvo i našu predanost Al-Aksi.
Emocionalna moć i ograničenja demonstracija
Protesti s pravom privlače mnogo pažnje (u principu, trebali bi privući pažnju nepristranih medija, što je rijetkost na Zapadu), ali često ne uspijevaju rezultirati pravnim promjenama. Barem je to bio slučaj na američkom tlu. Iako su pokreti poput Occupy Wall Street i Black Lives Matter privukli ogromnu publiku, na kraju su završili bez značajnih političkih pobjeda.
Značajni antiratni protesti u moderno doba, poput onih protiv američkih ratova u Iraku i Vijetnamu prije toga, bili su masovni i dugotrajni. U februaru 2003. godine, procijenjenih 10 miliona ljudi širom svijeta izašlo je na ulice kako bi protestovali protiv predstojeće invazije na Irak. “Moratorij za okončanje rata u Vijetnamu” u oktobru 1969. godine, sa preko 2 miliona učesnika širom SAD-a, bio je jedan od najvećih antiratnih protesta u američkoj historiji.
Međutim, bez jasne strategije na početku ili naknadnih mjera, imali su mali uticaj na politiku. Osim toga, pažnja medija ima tendenciju brzog nestajanja, a što je još važnije, zbog neugodnih istina. Još važnije, takvim kampanjama na lokalnom nivou nedostajala je vlastita lobistička moć. Kao što je slučaj sa muslimanima, to se i dalje dešava.
Američki muslimanski aktivizam: kultura, vjera i zastrašivanje
„Muslimanskoj zajednici nedostaju politički, institucionalni i finansijski resursi da bi napravila razliku na američkoj političkoj areni“, rekao je američki akademik Fawaz Gerges prije skoro dvije decenije. Ove prepreke i danas stoje na putu.
Muslimanske organizacije za građanska prava – poput Udruženja arapsko-američkih univerzitetskih diplomaca (AAUG) i Američko-arapskog antidiskriminacijskog komiteta (ADC) – navodno već decenijama pokušavaju uticati na promjene u vlastitim zajednicama, a posebno na Bliskom istoku i u Palestini. Međutim, njihovi lobistički napori bili su ograničeni i fokusirani na individualno učešće. Svaki ozbiljan pokušaj političke akcije dočekan je nasilnim taktikama zastrašivanja. (Protivljenje propalestinskom aktivizmu nastavlja se i danas.)
Organizovano lobiranje među muslimanskim zagovaračkim grupama tada nije postojalo, a u praksi ne postoji ni sada. Većina se zalaže za Palestinu; nekoliko posvećenih, poput Američke kampanje za palestinska prava (USCPR) i Američkih muslimana za Palestinu (AMP), čak imaju i lobističke ogranke.
Nažalost, uprkos očiglednoj evoluciji muslimansko-američke političke misli, takve lobističke grupe ostaju male i neefikasne. One se fokusiraju na obuku članova – što je samo po sebi važan aspekt lobiranja – i podstiču pojedinačne napore kroz “pozive na akciju”. Dakle, da, muslimanska javnost postaje sve glasnija i kritičnija u preispitivanju američke vanjske politike. Ali njihov fragmentirani utjecaj teško da je zamjena za nacionalni lobi.
Štaviše, muslimani u Americi su toliko neujedinjena manjina, gotovo defanzivna u svojoj sektaškoj i etničkoj raznolikosti, da im se čini gotovo nemogućim da sarađuju. Mnogi su previše socioekonomski ugroženi da bi bili politički ili finansijski uključeni. Stoga, muslimani širom svijeta, ummet, moraju posuditi svoju snagu, u broju i kapitalu, svojoj američkoj braći kako bi konačno prešli sa reaktivnog ogorčenja na stratešku akciju.
Kada protest vodi do promjene – samo kada sistemi slijede
Odlučujuća pobjeda protesta kao oblika otpora u nedavnoj američkoj historiji bio je Pokret za građanska prava. Ono što ga je učinilo uspješnim bila je ključna strateška infrastruktura u obliku organiziranog lobiranja i pravnog zagovaranja koje je pretvorilo javni pritisak u nove zakone.
Pravne pobjede koje su upotpunile zaštitne mjere – i na sudovima i u zakonodavnim tijelima – kulminirale su usvajanjem Zakona o građanskim pravima iz 1964. i Zakona o pravu glasa iz 1965. Koalicija od 70 liberalnih i radničkih organizacija podržala je koordinirani lobistički napor koji je vidljivi aktivizam na ulicama pretvorio u pritisak na Kongres.
Možda je pouka, dakle, da protesti, ma koliko masovni bili, moraju biti iskra, a ne motor. Bez mehanizama (pravnih, političkih, ekonomskih), plamen se gasi.
Zašto lobiranje funkcionira
Lobiranje je strukturirano, profesionalno i uporno. Lobisti rade puno radno vrijeme kako bi izgradili dugoročne odnose s Kongresom. Dok je edukacija zakonodavaca o tim pitanjima često prvi korak, snažna podrška kontroverznim pitanjima – poput cionizma – uvijek se upušta u to.
Korporacije i industrijske grupe ulažu milijarde u lobiranje i postižu rezultate. U 2024. godini, federalni troškovi lobiranja dostigli su rekordnih 4,5 biliona dolara. Ova investicija donosi visok povrat, a lobiranje za ili protiv zakona značajno utiče na vjerovatnoću njegovog usvajanja.
U kontekstu američkog angažmana u vanjskim poslovima, možda najbolji primjer dobro organiziranog lobija je Američko-izraelski komitet za javne poslove (AIPAC) – razlog postojanja nepokolebljive američke predanosti Izraelu, prkoseći razumu, dokazima i zakonu.
AIPAC ispravno shvata sve osnove: svoju bazu članova, regionalno prisustvo i sistem donatora. Utiče tako što podučava zakonodavce svojoj strani priče, a zatim njeguje odnose kroz održivi angažman i, naravno, novčane doprinose.
Izraelski lobi je impresivno dobro obdaren. Kroz svoja dva Politička akciona komiteta (PAC), AIPAC troši ogromne količine novca na podršku ili protivljenje kandidatima. Tokom posljednjeg izbornog ciklusa, dao je 127 miliona dolara, uključujući 55 miliona dolara direktnih donacija. Prošle godine dao je 100 miliona dolara kako bi pridobio skeptične progresivce u Kongresu.
Uporedite ovo sa donacijama Umme. Volimo sebe nazivati najizdašnijom zajednicom na svijetu. LaunchGood, stranica za prikupljanje sredstava usmjerena na muslimansku zajednicu, prikupila je preko 100 miliona dolara za Gazu u jednoj godini, od oktobra 2023. do oktobra 2024. To je bila jedna platforma, ali čak i to samo po sebi dovoljan dokaz da obični muslimani, kada su ujedinjeni i mobilizirani, mogu biti više nego sposobni finansijski parirati moćnom izraelskom lobiju.
Šta muslimani mogu naučiti
Ono što „muslimanski lobi“ može učiniti jeste da u suštini uzme provjereni model AIPAC-a i učini da on funkcioniše za Palestinu, kapitalizirajući na promjenjivoj percepciji javnosti i međunarodnoj političkoj realnosti koja okružuje Izrael.
Njegovi preduslovi – jedinstveno vodstvo, finansijski resursi, politički angažman i mreža zagovaranja – moraju postaviti temelje za muslimanski lobi, s ciljem palestinskog oslobođenja pažljivo uokvirenog oko ljudskih prava, međunarodnog prava i američkih vrijednosti.
Trenutni model karakterizira visoka energija protesta, ali niska politička infrastruktura. Ono što nedostaje je provedba politika. Aktivnost se mora fokusirati na finansirane institucije posvećene utjecaju na zakonodavni proces, kojima upravljaju obučeni zagovornici koji se mogu snalaziti na Kapitolu.
MEM
