Orvelovska izjava G7 opisala je izraelske vojne napade na Iran kao “samoodbranu”. Iskrivljavanjem jezika kako bi odgovarao političkim ciljevima, komunike normalizuje agresiju i nudi diplomatsko pokriće za izraelska serijska kršenja međunarodnog prava. Umjesto osude izraelske eskalacije, G7 pribjegava nejasnim pozivima na “deeskalaciju”, efektivno podržavajući izraelsku nekažnjivost pod krinkom neutralnosti.
Primijetno je da u izjavi nije spomenuto korištenje gladi kao oružja od strane Izraela protiv 2,3 miliona Palestinaca u Gazi, kršenje sporazuma o prekidu vatre u Libanu od strane Izraela ili višegodišnje bombardovanje Sirije. U suštini, G7 se sada u potpunosti pridružio Netanyahuovim otvorenim ratovima.
Možda će vas iznenaditi da je civilnu prirodu iranskog nuklearnog programa ove sedmice potvrdio i šef američke obavještajne zajednice. U svom svjedočenju pred Kongresom, Tulsi Gabbard je nedvosmisleno izjavila da “Iran ne gradi nuklearno oružje”. Ovu procjenu je istog dana ponovio i šef Međunarodne agencije za atomsku energiju, koji je za CNN rekao da ne postoji “sistematski napor da se pređe na nuklearno oružje”.
Međutim, izjava G7 ne odražava objektivnu procjenu, već političko poziranje – još jedan izraz zapadne supremacije u održavanju hegemonije nad nuklearnom tehnologijom i uskraćivanju napretka nezapadnim zemljama. Nigdje ova pristranost nije opasnija nego u prećutnom odobravanju izraelskih napada na iranska postrojenja od strane Washingtona i Evrope – mjesta koja su zaštićena međunarodnim ugovorima. Ovi napadi predstavljaju jasno kršenje člana 56. Dodatnog protokola I Ženevskim konvencijama, koji zabranjuje ciljanje nuklearnih elektrana.
Napad na postrojenje za obogaćivanje uranijuma ili bazen za istrošeno gorivo predstavlja ozbiljnu opasnost. Takav čin mogao bi osloboditi ogromne količine zračenja, ubiti civile i kontaminirati vodonosnike, poljoprivredno zemljište i čitave ekosisteme generacijama. Efekat bi bio ekvivalentan nuklearnom napadu, bez obzira na način izvođenja. Pa ipak, zapadne prijestolnice, s pravom upozoravajući na slične opasnosti u ukrajinskom postrojenju u Zaporožju, paradoksalno opravdavaju izraelske napade pod eufemizmom “samoodbrane”.
Strah od katastrofalnog curenja mogao bi objasniti zašto se Izrael do sada suzdržavao od bombardiranja duboko zakopanog iranskog kompleksa za obogaćivanje Fordow, gdje se uranij rafinira do 60 posto. Ekološke, diplomatske i regionalne posljedice mogle bi biti nemjerljive. Iako Netanyahu želi da se ovaj objekt uništi, čini se da on radije delegira taj rizik Sjedinjenim Državama, kladeći se da će Trumpova administracija biti spremnija i sposobnija da snosi posljedice.
Ciljanje nuklearne infrastrukture – civilne ili druge – postavlja opasan presedan. Ignoriše lekcije Černobila i Fukušime, razbija globalni tabu o napadima na nuklearna postrojenja i otkriva licemjerje zapadnih lidera koji osuđuju širenje nuklearnog oružja, a tolerišu saveznike koji rizikuju nuklearnu katastrofu.
Ovo moralno sljepilo nije ni novo ni slučajno. Ukorijenjeno je u istom imperijalnom pedigreu koji je hranio trgovinu robljem, uništavao autohtone narode, uzrokovao kolonijalne gladi, Holokaust i dva puta bacio atomske bombe na civilne ciljeve. Ista takozvana zapadna “civilizacija” snabdijeva oružjem, satelitskim obavještajnim podacima i diplomatskom podrškom Izraelu dok se priprema za nuklearnu katastrofu u Iranu i izgladnjuje djecu u Gazi. Saučesništvo je ove sedmice razotkrio njemački kancelar Friedrich Merz, koji je otvoreno priznao da Izrael radi “prljavi posao za nas”.
Ohrabrujući Washington da se pridruži novom američkom ratu koji je orkestrirao Izrael, Netanyahuovi operativci u SAD-u – vođeni agendom “Izrael na prvom mjestu” – ulažu sve napore da uvjere Trumpa da završi najtežu fazu Netanyahuove demonske vizije. Njihov argument? Da je Izrael već dovoljno osakatio iransku odbranu da američko učešće učini niskorizičnim za američke snage i interese u regiji.
Sam Netanyahu je uključen u ovu pažljivo koreografiranu farsu – majstor manipulacije koji razumije Trumpove psihološke ranjivosti bolje od svojih vlastitih savjetnika. Jedan poziv, prožet laskanjem i grandioznim obećanjima historijske veličine, možda je sve što je potrebno. Apeliranje na Trumpov krhki ego – govoreći mu da će ga pamtiti kao “spasitelja Izraela” – moglo bi biti dovoljno da uvuče američke vojnike u još jedan bliskoistočni rat osmišljen za Izrael.
Slično kao i 2003. godine, kada su jevrejski neokonzervativci, sa svojim naglaskom na “Izrael na prvom mjestu”, uključujući Netanyahuove laži Kongresu 2002. godine, manipulisali još jednim lakovjernim američkim predsjednikom fantazijom da će promjena režima u Iraku pokrenuti talas demokratije širom Bliskog istoka. Više od dvije decenije kasnije, region – i u značajnoj mjeri Sjedinjene Države – još uvijek plaćaju cijenu uvlačenja u katastrofalan strani rat izgrađen na lažima, oholosti i slijepoj odanosti strateškim interesima Izraela.
Hoće li, ili neće? Predviđanje Trumpovih odluka oduvijek je bilo izuzetno teško – ne zbog nekog strateškog genija ili grandioznog plana, već zbog njegove zapaljive mješavine nezadovoljstva, ega i impulsivnosti. Na primjer, njegovi trgovinski ratovi su počeli sveobuhvatnim tarifama i pretvorili se u haotična izuzeća; njegova tvrda imigracijska politika raspala se u razgovore o izuzeću poljoprivredne i ugostiteljske industrije. Isti nepredvidivi obrazac definiše njegovu vanjsku politiku: bombastične prijetnje, iznenadni preokreti i obnovljena agresija kad god se laskanje presiječe sa temama FOX Newsa. Njegove poremećene objave i nepromišljene izjave o Iranu nisu izuzetak – one su samo najnoviji ispadi u dugom nizu nedosljednosti.
Ova zapaljiva mješavina – etički nepromišljena strategija Izraela uparena s američkim predsjednikom sklonim impulzivnom donošenju odluka – stvara uznemirujući put ka eskalaciji. Rizikuje ispunjenje Netanyahuove dijabolične ambicije da “preoblikuje Bliski istok”, slogana koji je već doveo do rata u Iraku 2003. godine. Dvadeset godina kasnije, Irak još uvijek nosi svoje ožiljke; američko učešće u novom ratu protiv Irana započelo bi novo poglavlje haosa u Netanyahuovom “novom Bliskom istoku”.
Zapadni lideri nisu uspjeli naučiti iz svojih razornih lekcija historije. Ponavljaju iste greške rođene iz arogancije moći iznova i iznova – samo što je ovaj put ulog još veći. Pružajući bezuvjetnu podršku Izraelu, oni ne samo da zatvaraju oči; oni podržavaju Netanyahuovu genocidnu politiku i izraelsko-židovsku supremaciju.
Saučesništvo zapadnih lidera nije pasivno. Oni su postali omogućavači – koautori genocida koji se odvija u Gazi i aktivni sponzori nadolazeće nuklearne katastrofe u Iranu. Uprkos decenijama dokaza koji pokazuju kako imperijalna oholost stvara haos i uništenje – od Afrike do Vijetnama, od Iraka do Libije i dalje – ovi lideri i dalje prihvataju iluziju da moć čini ispravno, uljepšavajući uživo prenošeni izraelski masakr u Gazi i otvarajući put nuklearnom holokaustu u Iranu.
Piše: Jamal Kanj – autor knjige Djeca katastrofe: Putovanje iz palestinskog izbjegličkog kampa u Ameriku i drugih knjiga. Često piše o pitanjima arapskog svijeta za razne nacionalne i međunarodne komentatore.
