Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan mora biti oduševljen onim što se odvija u Siriji, iako je to osjećaj koji se mora ublažiti okolnostima koje se brzo mijenjaju. Iranski šiitski zastupnici oslabljeni su nemilosrdnim izraelskim ciljanjem i bombardiranjem. Ruske oči i resursi usmjereni su prema ratu u Ukrajini. Uz izvješća da se sirijske pobunjeničke skupine sada bore na periferiji glavnog grada Damaska, Assadov režim izgleda slabašno, njegov se vođa ili skriva ili je evakuiran.
U mješavini salata džihadista, nacionalista i uobičajenih plaćenika, Turkiyeova se ruka nazire. Njezina intervencija u sirijskom sukobu bila je motivirana s dva glavna cilja: obuzdavanje, ako ne i eliminacija kurdskih militanata u sjevernoj Siriji, koji se ne razlikuju od njihovih pandana PKK (Kurdistanske radničke stranke) u samoj Turskoj, te stvaranjem uvjeta stabilnosti ili “sigurnosti”. zone” koje bi omogućile povratak sirijskih izbjeglica kada bi to bilo izvedivo.
Od avgustu 2016. Turska je izvršila tri upada zauzevši dijelove sjeverne Sirije, nametnuvši okupaciju koristeći regularne postrojbe i pomoćne snage uključujući Sirijsku nacionalnu vojsku (SNA) i koaliciju skupina koje se sastoje od bivših boraca Slobodne sirijske vojske (FSA). Godine 2018. i turske vlasti i sirijska privremena vlada (SIG) uspostavile su vojnu policiju, snagu koja je navodno namijenjena zaštiti civilnog stanovništva. Umjesto toga, ovo razdoblje turske vladavine obilježeno je brutalnošću, represijom i čistim nemarom.
U svom izvješću iz februara 2024. , Human Rights Watch dokumentirao je slučajeve otmica, proizvoljnih hapšenja, nezakonitog pritvaranja (to uključuje djecu), seksualnog nasilja i mučenja. Među počiniteljima su bili pripadnici SNA-e, Vojne policije, pripadnici Turskih oružanih snaga, Turske nacionalne obavještajne organizacije (Milli İstihbarat Teşkilatı, MİT) i raznih vojnih obavještajnih uprava. Ovom živopisnom jezivom nizu okrutnosti može se dodati zlouporaba vlasničkih prava, pljačka, konfiskacija imovine, iznuda i nepostojanje bilo kakvog dosljednog sustava restitucije.
Skupina koja podnosi najteži teret patnje su kurdski stanovnici, posebno oni koji su dobili zaštitu od Sirijskih demokratskih snaga (SDF) predvođenih Kurdima uz podršku SAD-a koje se sastoje od Jedinice za zaštitu naroda (Yekineyen Parastina Gel, YPG) i Jedinice za zaštitu žena (Yekineyen Parastina Jin). Te su se snage pokazale ključnima u suprotstavljanju skupini Islamska država (ISIS). U oktobru ove godine Erdogan je ponovio dugotrajno stajalište da su takve kurdske zaštitne postrojbe samo “sirijski ogranak terorističke skupine PKK, predodređen da bude napušten, ostavljen izoliran”. Arapi i druge skupine za koje se smatra da imaju veze sa SDF-om i Autonomnom upravom sjeveroistočne Sirije (AANES) također su bile mete gnjeva predvođene Turskom.
SNA nije prijatelj islamističke grupe koja osvaja naslove, Hayat Tahrir-al Sham (HTS), glavnog koplja u operaciji osvjetljavanja protiv Assadovog režima. HTS se reklamirao kao samodostatna, moderna, promišljenija grupa, manje vatrena i sumporna od svojih iteracija al-Qaide i al-Nusre i navodno tolerantnija prema drugim religijama, sektama i pogledima. Njegov vođa, Abu Mohammad Al-Jolani, uspio je dobiti pohvale i pohvale u zapadnim medijima za tu promjenu, unatoč tome što ga je američki State Department stavio na listu “Posebno označenih globalnih terorista” vrijednih nagrade od 10 milijuna dolara svakome ko je spreman ponuditi informacije koje bi dovele do njegova hvatanja.
Čak i kada je riječ o napretku HTS-a, ne može se zanemariti turski utjecaj, unatoč tome što Ankara izbjegava otvorenu potporu skupini. Kao što Fuad Shahbazov, koji piše za Stimson Center, primjećuje, nedavni napredak HTS-a “bio bi nezamisliv bez vojne i logističke potpore Turske i pružanja naprednog oružja.” Također se sugerira da je Ankara kimnula glavom s odobravanjem ofenzivi koju je vodio HTS nakon što nije uspjela osigurati približavanje Assadu.
Erdoganove izjave o napredovanju pokazuju sklizak um na djelu. Dana 6. decembra rekao je novinarima nakon molitve petkom da je meta ofenzive očito bio Damask. “Rekao bih da se nadamo da će se ovaj napredak nastaviti bez ikakvih problema.” Ali također je izrazio mišljenje da su ti pomaci “problematični” i “nisu na način na koji želimo”. Iako ne elaborira tu tačku, iz primjedbi se može zaključiti da je zabrinut zbog raznih “terorističkih organizacija” koje djeluju u pobunjeničkim snagama.
Sutradan je turski predsjednik odlučio biti uzvišen u svojoj procjeni kada su pobunjenici ušli u predgrađe Homsa. “Sada postoji nova stvarnost u Siriji, politički i diplomatski”, izjavio je u govoru održanom u južnom turskom gradu Gaziantepu. “A Sirija pripada Sirijcima sa svim svojim etničkim, sektaškim i vjerskim elementima.”
U skladu sa stajalištima drugih čelnika odgovornih za intervenciju u poslove druge države, Erdogan je govorio o sirijskoj neovisnosti kao održivoj, volji njezina naroda kao nepovredivoj. “Narod Sirije je taj koji će odlučiti o budućnosti svoje zemlje.” Nadao se da će zemlja “brzo povratiti mir, stabilnost i spokoj za kojim čezne već 13 godina”. Napomenuo je da bi “odgovorni akteri i sve međunarodne organizacije” trebale podržati očuvanje teritorijalne cjelovitosti države.
Drskost takvih izjava nimalo ne prikriva sektaške i etničke opasnosti koje se odvijaju na kraju ove misije pod pokroviteljstvom Ankare. Pad Bashira al-Assada ugrozit će šiitske zajednice i učiniti još više štete Kurdima, ostavljajući otvorena vrata za salafizam. Pobunjeničke skupine, ujedinjene samo zajedničkim ciljem svrgavanja Assada, možda će teško izbjeći međusobnu borbu. Što se tiče teritorijalne cjelovitosti o kojoj Erdogan govori, turska dužnosnost i politika nikada neće biti bez ijednog broja jamstava koja će Ankara morati iznuditi pod visokim uvjetima. A što se tiče izbjeglica? Očekujte da će ih još mnogo izbiti u očaju.
Piše: Dr. Binoy Kampmark
