Prošlog mjeseca, Izrael je pokrenuo novu rundu zračnih napada na Siriju, pogodivši ciljeve u blizini Damaska, Homsa i južne provincije Sweida. Predstavljeni kao napadi na sirijske vladine snage i pod izgovorom zaštite druzske manjine, njihov cilj je da nastave kampanju cionističkog režima za regionalnu dominaciju i fragmentaciju.
Od pada Bashara al-Assada u decembru 2024. godine, Izrael je proširio svoju agresiju, okupirajući više od 400 kvadratnih kilometara dodatne sirijske teritorije i sistematski uništavajući ono što je ostalo od vojne infrastrukture zemlje. Ova eskalacija dolazi u vrijeme kada izraelski genocidni rat u Gazi, koji sada traje 23. mjesec, nastavlja odjekivati na više frontova.
Sjedinjene Američke Države su također izvodile zračne napade i racije, podržavale kurdske snage na sjeveroistoku i olakšavale izraelske napade – sve kako bi održale svoje uporište u Siriji i spriječile uspon bilo koje sile koja bi mogla osporiti njihov poredak.
Dok SAD daju prioritet geostrateškoj kontroli i zaštiti svojih energetskih i sigurnosnih interesa, Izrael nastoji razbiti Siriju na etničke i sektaške enklave kao dio višedecenijske strategije fragmentiranja arapskog svijeta i učvršćivanja vlastite regionalne hegemonije.
Ova politika slijedi pristup koji obje strane slijede od početka sirijskog rata 2011. godine. U njenoj srži leži zajednički cilj: demontirati Siriju kao jedinstvenu, suverenu državu i osigurati da nijedan regionalni ili globalni akter ne može osporiti američko-izraelski poredak na terenu.
Fragmentacija Sirije
Izraelska strategija u arapskom svijetu može se pratiti do ranih dana cionističke države. Interni izraelski strateški dokumenti iz 1950-ih, uključujući prijedloge izraelskog Ministarstva vanjskih poslova i Mossada, zagovarali su kurdsku državu kao tampon zonu protiv arapskog nacionalizma.
Ova vizija je kasnije kristalizirana u zloglasnom Yinon planu iz 1982. godine, čiji je autor Oded Yinon, bivši zvaničnik izraelskog ministarstva vanjskih poslova. Plan je predviđao “raspad Sirije… na etničke i vjerske manjinske okruge… [kao] primarni cilj Izraela na istočnom frontu dugoročno… Sirija će se raspasti na nekoliko država duž linija svoje etničke i vjerske strukture.”
Jinonov plan je tvrdio da sigurnost i dominacija Izraela zavise od raspada arapskih država na manje sektaške i etničke entitete, uključujući Druze, Alavite, Kurde, Maronite, Kopte i druge.
Cilj je bio zamijeniti snažne, centralizirane arapske države slabim, balkaniziranim državama koje ne predstavljaju prijetnju Izraelu i koje bi potencijalno mogle postati saveznici ili posrednici pod izraelskom zaštitom.
U slučaju Sirije, ova strategija uključuje podjelu zemlje na četiri glavne zone utjecaja: 1) domovina Druza sa središtem u Sweidi na jugu Sirije, gdje Izrael želi stvoriti mini-državu usklađenu s Druzima pod svojim utjecajem; 2) alavitska država u obalnom području pod ruskom zaštitom, sa središtem oko Latakije i Tartusa; 3) kurdska zona na sjeveroistoku Sirije, koju podržavaju SAD, gdje Demokratska unija (PYD) i Jedinice narodne zaštite (YPG) kontroliraju ogromne dijelove teritorije; i 4) sunitski arapski pojas pod turskim utjecajem, posebno duž sjeverne i sjeverozapadne granice i u središtu zemlje.
Ovaj model podjele direktno služi izraelskim ciljevima tako što Siriju održava slabom, podijeljenom i nesposobnom da se ponovo pojavi kao regionalni akter sposoban podržati palestinski otpor ili se suprotstaviti izraelskom ekspanzionizmu. To je odavno ugrađeno u cionističku strategiju za Bliski istok.
Jedan od najutjecajnijih cionističkih mislilaca i savjetnika američkih i izraelskih zvaničnika, Bernard Lewis, napisao je 1992. godine: “Većina bliskoistočnih država… je… ranjiva na takav proces [‘libanizacije’]. Ako je centralna vlast dovoljno oslabljena… država se tada raspada… u haos svađa, zavada, sektaških, plemenskih, regionalnih i stranačkih borbi.”
Osakaćivanje Sirije
Od 2013. godine, cionistički režim vodi kontinuiranu zračnu kampanju na sirijskoj teritoriji, često pod izgovorom ciljanja iranskih ili Hezbollahovih položaja.
Nakon 7. oktobra 2023. godine, ovi napadi su se proširili i uključivali atentate na visoke iranske i Hezbollahove komandante na sirijskom tlu, kao dio šireg napada na takozvanu “Osovu otpora” – ciljajući Hamas, Islamski džihad, Hezbollah i savezničke snage širom regije, uključujući Siriju.
Izraelski destabilizirajući napori u Siriji odražavaju opsadu i razaranje koje nanosi Gazi, a usmjereni su na slabljenje otpora i ubrzanje dugogodišnjeg plana podjele zemlje.
Vremenom je Izrael uništio sirijske sisteme protivvazdušne odbrane, skladišta oružja, vojne baze i naučnoistraživačke centre. Posljednjih mjeseci, ova strategija nastojala je odvratiti Iran, spriječiti Siriju da obnovi svoje vojne kapacitete i nametnuti trajnu izraelsku vojnu i psihološku superiornost u regiji.
Kontrola Sirije
Američka strategija u Siriji usklađena je s njihovom velikom strategijom nakon Hladnog rata, a to je sprječavanje bilo kojeg regionalnog ili globalnog rivala da stekne prednost.
Tokom Hladnog rata, Washington je Siriju, posebno pod bivšim predsjednikom Hafezom al-Assadom, smatrao sovjetskom klijentskom državom i pristalicom arapskih nacionalističkih ciljeva, palestinskog otpora i regionalnih saveza koji se protive američkom utjecaju.
Nakon invazije na Irak 2003. godine, SAD su nastojale izolirati Siriju i spriječiti je da popuni regionalni vakuum stvoren nakon svrgavanja Sadama Huseina. Od sirijskog ustanka 2011. godine, SAD su usvojile politiku selektivnog angažmana: podržavajući kurdske snage na sjeveroistoku pod krinkom suprotstavljanja ekstremističkim grupama i ograničavajući iranski utjecaj, dok istovremeno dozvoljavaju izraelske napade.
Ako se čini da SAD podržavaju de facto podjelu Sirije, njihov cilj nije nužno etnička fragmentacija u izraelskom stilu. Umjesto toga, oni nastoje održati vojno i političko prisustvo koje blokira ruski i iranski pristup istočnom Mediteranu i osigurava da se svaka buduća sirijska vlada uskladi sa strateškim interesima Washingtona.
Nedavna eskalacija u južnom gradu Sweidi, u kojem većinu čine Druzi, naglašava interes Izraela za stvaranje lojalističke enklave duž svog sjevernog fronta – cilj koji je u skladu sa strategijom plana Yinon o njegovanju saveza s manjinama koje bi mogle favorizirati autonomiju koju sponzorira Izrael.
Međutim, druzska zajednica ostaje podijeljena i mnogi odbacuju strano miješanje.
Dok Izrael insistira na ovoj državi, SAD su oprezne – pozivajući na smirenost, ali izbjegavajući bilo kakvu osudu, oprezne zbog negativnih reakcija u susjednim zemljama i među druzskim zajednicama unutar Izraela. Također se boje da bi daljnja fragmentacija mogla ojačati ekstremističke grupe ili otvoriti vrata ruskim i iranskim dobicima.
Stoga SAD preferiraju kontroliranu, podijeljenu Siriju – dovoljno slabu da bude podložna promjenama, ali ne i potpuno slomljenu – gdje mogu održati utjecaj bez izazivanja šire regionalne nestabilnosti. Izrael je, nasuprot tome, spremniji da toleriše ili čak podstakne haos ako to znači trajno uklanjanje Sirije kao potencijalne prijetnje, posebno nakon što je već anektirao sirijsku Golansku visoravan.
Turski ulog
Turska igra ključnu ulogu u trenutnoj obnovi Sirije. Ankara je u početku težila promjeni režima u Damasku podržavajući opozicione grupe i militantne frakcije. Međutim, nakon neuspjelih pokušaja svrgavanja Assada i rastuće zabrinutosti zbog kurdske autonomije u blizini svojih granica, Turska je promijenila svoj fokus.
Turske snage su se preselile u dijelove sjeverne Sirije, gdje podržavaju sirijske arapske i turkmenske milicije kako bi kontrolirale i ograničile kurdski utjecaj. Od svrgavanja Assada, Turska je postala glavna sila koja podržava trenutni sirijski režim.
Borba za ‘Srce Zemlje’
Poznati princip geopolitičke teorije, koji je iznio britanski akademik i političar Halford Mackinder, glasi: “Ko vlada Istočnom Evropom, vlada Srcem Zemlje; ko vlada Srcem Zemlje, vlada Svjetskim ostrvom; ko vlada Svjetskim ostrvom, vlada svijetom.”
Analogno tome, Sirija zauzima centralno čvorište u arapskom svijetu, kontrolirajući vitalne tranzitne rute, trgovinske koridore i regionalne saveze – slično Mackinderovom Heartlandu. Regionalne i globalne sile vjeruju da će onaj ko kontrolira Siriju, ili veći dio nje, utjecati – ako ne i oblikovati – cijeli Bliski istok.
U tom kontekstu, SAD i Izrael provode dvostruku politiku u Siriji. Za SAD, Sirija je šahovska ploča na kojoj nastoje blokirati protivnike, zaštititi hegemoniju petrodolara i osigurati poziciju Izraela bez previše zapetljavanja. Za Izrael, Sirija je egzistencijalna prijetnja koju treba demontirati i restrukturirati u mozaik mini-država.
Opasnost leži u produženoj patnji sirijskog naroda, eroziji arapskog suvereniteta i potencijalnoj eksploziji šireg sukoba.
MEE
