Tel Aviv više nije zadovoljan pretvaranjem Gaze u groblje; sada usmjerava svoje rakete prema istoku, pogađajući iransko tlo s vrstom psihotične hrabrosti obično rezervirane za Bondove negativce i umiruća kolonijalna carstva. Tokom protekle godine, Izrael je eskalirao svoj rat u sjeni protiv Irana u teatar otvorenih provokacija: ubijajući naučnike, bombardirajući konzulate, ciljajući vojne instalacije i izvodeći sabotaže gotovo potpuno nekažnjeno. Ne jednom ili dvaput, već u kontinuiranoj kampanji koja ismijava međunarodno pravo. Pa ipak, kroz sve to, Iran nije odgovorio vatrom, već onim što diplomate uljudno nazivaju strateškom suzdržanošću, doktrinom pažljivo kalibriranog strpljenja osmišljenom da izbjegne regionalni požar. Ali to strpljenje sada možda ističe. Dok Netanyahuov Izrael divlja, ohrabren bianco čekovima iz Washingtona i praznim pogledima muslimanskog svijeta, Teheran počinje shvatati ono što Gaza već zna: suzdržanost pred genocidom nije mudrost, to je spor oblik samoubistva.
Godina je 2025. i Gaza leži u ruševinama. Opet. Samo što je ovaj put razaranje dostiglo nivoe koje nijedan eufemizam, nikakav “sukob”, nikakva “operacija”, nikakav “sigurnosni odgovor”, ne može prikriti. Od 8. oktobra 2023. godine, izraelska država vodi 20-mjesečnu kampanju bombardovanja, izgladnjivanja i masovnog klanja koja je Gazu ostavila poput Wi-Fi groblja. I dok veći dio svijeta posmatra sa užasom, ili još gore, ravnodušnošću, muslimani svugdje očekuju nešto, bilo šta, od onih koji vladaju u njihovo ime.
Čekali su da zaljevske monarhije, pijane petrodolarima i paunovima, konačno učine više od izdavanja sirupastih osuda u arapskoj kaligrafiji. Čekali su da Pakistan i Turska, koji se mogu pohvaliti s dvije najmoćnije muslimanske vojske na Zemlji, izađu iz svojih palata i kasarni s više od kratkih izjava. Čekali su jer su vjerovali. Vjerovali su da će se možda, za promjenu, moć koristiti ne samo za zaštitu režima, već i za zaštitu potlačenih.
Umjesto toga, ono što su dobili bio je geopolitički ekvivalent ghostinga.
Nije stvar u tome da muslimanskom svijetu nedostaje moći. Daleko od toga. Samo zemlje Perzijskog zaliva posjeduju finansijski arsenal dovoljno velik da kupuju i prodaju čitave zapadne ekonomije, uturkom. Turska i Pakistan, u međuvremenu, imaju ogromne, sofisticirane oružane snage. Prva je članica NATO-a s dronovima i ambicijama. Druga je nuklearno naoružana država čiji generali stalno podsjećaju svijet da su spremni za „odvraćanje punog spektra“, eufemizam za oblake u obliku gljive na zahtjev. Pa ipak, kada je u pitanju Gaza, čini se da su obje izgubile svoje priručnike, svoje uporišne tačke i osjećaj dužnosti.
Počnimo s monarhijama Perzijskog zaljeva, tim pustinjskim dinastijama koje kao da misle da je vanjska politika vježba brendiranja. Moglo bi se pretpostaviti da bi nacije s nezamislivim bogatstvom i historijskim vjerskim legitimitetom barem pokušale izvršiti pritisak na Izrael, ili njegovog sveca zaštitnika u Washingtonu, kroz naftni polug, diplomatsku odmazdu ili čak samo koordinirane sankcije. Umjesto toga, njihov primarni odgovor bio je povremeno organiziranje samita, ponuda nekoliko kamiona pomoći (pažljivo fotografiranih) i objavljivanje tužnih tvitova sa službenih računa. Nije da spavaju za volanom; već voze u suprotnom smjeru.
Ovi petro-prinčevi postali su majstori iluzije. U javnosti govore o “palestinskoj stvari” kao da je to cijenjeno porodično naslijeđe. Privatno sklapaju poslove, normalizuju veze i ulažu u izraelske tehnološke startupove kao da nema sutra, što se, za Gazu, tragično pokazalo istinitim. Njihova vizija budućnosti Palestine nije oslobođenje već likvidacija: pretvoriti je u projekat nekretnina, sravniti tugu sa zemljom i prodati je kao nekretninu na plaži.
Ali, iako bi se od naftnih barona koji se pretvaraju da su državnici mogao očekivati moralni bankrot, veći skandal leži negdje drugdje. Godinama su muslimani gledali na Pakistan i Tursku kao na potencijalne protutežu cionističkoj agresiji, vojne sile s barem nekim historijskim sjećanjem na pravdu, suverenitet i otpor. Pa ipak, i ovdje je stvarnost ponudila brutalnu korekciju.
Pakistan je, na primjer, veći dio prošle godine proveo hvaleći se time što je “odvratio” mnogo veću Indiju tokom posljednje runde prekogranične konfrontacije. Zračni napadi su letjeli. Analitičari su hvalili odlučnost. Političari su pjesnički pjevali o nacionalnoj časti. Pa ipak, kada je nebo iznad Gaze bilo ispunjeno izraelskim F-35 avionima koji su uništavali djecu u Rafahu, pakistanskih zračnih ratnika nigdje nije bilo. Jasno je da je odvraćanje luksuz koji se može priuštiti samo kada Washington ne podržava metu.
Ne zaboravimo ironiju: kada je Indija navodno prešla crvenu liniju, Pakistan je bio spreman lansirati avione i izvršiti kontranapad. Ali kada je stvarni genocid počeo da se odvija u stvarnom vremenu, uključujući okupatora sa decenijama iskustva u ratnim zločinima, najviše što je Pakistan mogao da prikupi bilo je nekoliko govora u UN-u, nekoliko hashtagova i dobro tempirana molitva. Isti generali koji mogu da lansiraju rakete u trenutku na Delhi iznenada su bili ograničeni „diplomatskim složenostima“ i „strateškim proračunima“. Drugim riječima, ista kukavičluk obučen u uniformu.
U međuvremenu, Turkiye nudi majstorsku klasu geopolitičkog teatra. Predsjednik Erdoğan je izgradio cijelu svoju personu na hrabrom braniocu muslimanskih ciljeva. Poznato je da je napustio Shimona Peresa u Davosu 2009. godine. Njegovi govori često zvuče kao petkom propovijedi. A kada se Pakistan suočio s pukom prijetnjom eskalacije s Indijom, turske snage su navodno stavljene u pripravnost u činu “bratske podrške”. Gaza, nasuprot tome, nije dobila takvo bratstvo.
Moglo bi se pomisliti da bi, s obzirom na blizinu Gaze – manje od dva sata leta od turskih zračnih baza – Erdoğanova vojska mogla barem pokušati humanitarni zračni koridor, zonu zabrane leta ili čak simboličnu akciju kako bi zaustavila pokolj. Ali ne. “Sultan” Ankare zadovoljan je vatrenom retorikom i strateškom inercijom. Njegovi dronovi lete svugdje osim tamo gdje su najpotrebniji. Njegovi savezi se mijenjaju s vjetrom. Čini se da njegova vizija završava na Bosforu.
I sada počinjemo ubirati plodove te kukavičluka. Potpuno odsustvo posljedica za izraelsko genocidno divljanje u Gazi nije samo ohrabrilo Netanyahua, već ga je i potreslo. Bez značajnog otpora muslimanskog svijeta i s bianco čekom iz Washingtona, Tel Aviv je prešao s uništavanja Gaze na provokacije u Iranu. Zračni napadi, atentati i cyber napadi postali su rutinski činovi izraelske vanjske politike, kao da je regija videoigra, a Tel Aviv nepromišljeni igrač. To se događa kada pustite da nuklearno naoružana država apartheida divlja: počinje vjerovati da je nepobjediva. Ne čineći ništa, zaljevski monarsi i samoproglašeni sultani suvereniteta pomogli su da se cijela regija zapali, a sada plamen prijeti da nas sve proguta.
Ono što sve ovo pogoršava nije samo izdaja, već i lakoća kojom su ovi režimi mogli promijeniti ishod. Jednostavna prijetnja, uvjerljiva demonstracija sile, upozorenje da se određene crvene linije neće prelazitiy, možda je bila dovoljna da se smiri neumoljivi izraelski napad. Ne govorimo o invaziji na Tel Aviv. Govorimo o odvraćanju, o posljedicama, o tome da cijena genocida bude neugodno visoka za one koji ga provode. Muslimanski režimi nisu ni pokušali.
Piše: Junaid S. Ahmad
