Arapski i muslimanski lideri mogu tvrditi da su prevareni da podrže plan koji je u ponedjeljak predstavio američki predsjednik Donald Trump.
Plan najavljen u Washingtonu bio je znatno drugačiji od onog o kojem su se dogovorili u New Yorku. Ali to je benevolentan način čitanja onoga što su učinili.
Izdaja je još jedna riječ koja mi pada na pamet.
Izdaja, provedena kao genocid, je u punom jeku, a izraelski premijer Benjamin Netanyahu dobio je zeleno svjetlo od Trumpa da nastavi.
Katarci su bijesni što su uklonjeni iz svoje posredničke uloge i što je Trump odbio odgoditi objavu. Egipćani su također bijesni što je uloga Palestinske uprave (PA) smanjena i što će izraelske snage uvijek ostati u Rafahu i duž granice Sinaja.
Ali imena svake zemlje su i dalje na izjavi kojom se pozdravlja plan, i niko nije rekao niti učinio išta da odustane od njega.
U svakom slučaju, svaka od osam regionalnih nacija koje su podržale ovaj sporazum služi narodu Gaze gorku i sumornu nagradu za dvije godine trpljenja najgoreg vojnog napada u historiji ovog sukoba.
Za njih, ne smije biti svjetla na kraju tunela. Samo drugačiji oblik okupacije i drugačiji oblik opsade.
U trenutku historije kada se svjetsko javno mnjenje definitivno okrenulo protiv Izraela, i baš kao što je više zemalja nego ikad prije priznalo palestinsku državu, arapski i muslimanski lideri potpisali su plan koji osigurava da održiva država nikada ne može izaći iz ruševina izraelske osvete.
Regionalne države mogu tvrditi da su zaustavile masovno etničko čišćenje Gaze, izraelsku okupaciju i vratile agencije UN-a u Gazu. Ali ključevi svakog od njih ostaju u Netanyahuovim rukama.
Nema garancije
Nema garancije da su zaustavili etničko čišćenje i genocid, jer prema ovom sporazumu, izraelske snage ne napuštaju pojas, a Netanyahu odlučuje koliko brzo i koliki dio Gaze će njegove snage predati predloženim Međunarodnim stabilizacijskim snagama (ISF).
Također je slobodno odlučiti koliko pomoći i materijala za obnovu će poslati. Ne postoji vremenski okvir za takvo povlačenje.
Ali postoji svaka garancija da će ovaj poslijeratni plan ugušiti samo rođenje Gaze koja se ponovo pojavi pod bilo kojim palestinskim vodstvom.
Prema ovom planu, palestinsko vodstvo nema nikakvu ulogu u obnovi Gaze. Gaza je ovim sporazumom definitivno odvojena od okupirane Zapadne obale i svaka pomisao na njihovo spajanje se odbacuje.
PA nije ništa bolja od Hamasa ili drugih frakcija. Već razoružana, PA mora krenuti dalje.
Prema Netanyahuovim izjavama na zajedničkoj konferenciji za novinare, PA mora odustati od tužbi protiv Izraela na Međunarodnom krivičnom sudu (ICC) i Međunarodnom sudu pravde (ICJ), mora prestati plaćati porodice poginulih boraca, promijeniti školski program i ukrotiti medije. Tek tada će Izrael vidjeti.
Nijedan od osam lidera, premijera ili ministara vanjskih poslova Turske, Katara, Saudijske Arabije, UAE, Jordana, Egipta, Indonezije i Pakistana nije se konsultovao s Palestincima prije nego što je pristao na ovaj plan.
Kao što Palestinci nemaju utjecaja na vladu koja će im uskoro biti nametnuta u Gazi, tako nisu imali ni riječi ni u osmišljavanju poslijeratnog plana.
Nacije su sada zadužene da prisile Hamas da prihvati uvjete predaje koje izraelski tenkovi, dronovi i roboti nisu uspjeli postići na bojnom polju. To mogu učiniti s ništa manje nego ogromnim osjećajem srama.
Arapski kontraplan
Gdje je bio arapski kontraplan? Ne postoji. Gdje je bila odlučnost da se suprotstavi širenju izraelskih granica? A to je čista fikcija.
Razlike između nacrta i konačne izjave uključuju vremenski okvir za predaju talaca, raspodjelu pomoći, broj palestinskih zatvorenika koji bi bili pušteni, međunarodne stabilizacijske snage i linije na koje bi se izraelske snage povukle.
Po svakom od ovih pitanja, izraelska kontrola je ojačana, a njegove obaveze smanjene, između nacrta dogovorenog u UN-u i objave Bijele kuće.
Ali ključne tačke su: Izraelska obaveza da dozvoli 600 kamiona pomoći dnevno zamijenjena je riječima “puna podrška” bez navođenja brojeva ili preciziranja koju opremu bi Izrael dozvolio; obaveza povlačenja iz cijele Gaze magično se pretvorila u povlačenje “uslovljeno razoružanjem i održavanjem sigurnosnog perimetra”.
Saopštenje koje su zajednički izdali lideri i ministri vanjskih poslova zemalja s kojima se Trump sastao – Turske, Katara, Saudijske Arabije, UAE, Jordana, Egipta i Indonezije – odnosilo se na prvi nacrt o kojem su se Trump i Witkoff dogovorili u New Yorku.
Witkoff i Trumpov suprug Jared Kushner odnijeli su taj plan Netanyahuu. Zajedno, tokom mnogih sati u hotelskim sobama, radikalno su promijenili tekst. The Times of Israel nazvao je promjene “uređivanjem”.
Katarski zvaničnici su bili toliko bijesni zbog ovih “izmjena” da su pokušali nagovoriti Trumpa da odgodi svoju objavu, ali su odbijeni. Međutim, nisu mogli biti ni približno toliko iznenađeni onim što su Trump i Witkoff učinili.
Njih dvojica su serijski i besramni prekršioci svoje riječi. Imaju naviku da napuštaju stavove koje su javno zauzeli.
Kritične promjene
Najgori primjer bio je januarski sporazum o prekidu vatre s Hamasom koji su ovi regionalni akteri bezbrižno dopustili Netanyahuu da prekrši, ali postoje mnogi drugi. Drugi primjer su razgovori s iranskom delegacijom koje je Witkoff trebao imati u Omanu kada su izraelski ratni avioni i američki bombarderi B2 napali iranska nuklearna postrojenja.
Ovo je bila obmana kojoj se Trump javno nadao.
Rezultat? Egipat je očigledno potpisao sporazum o stalnom izraelskom prisustvu u Rafi i duž Filadelfijskog koridora koji odvaja Gazu od Sinaja. Izrael je bio uporan u zadržavanju kontrole nad oba područja.
Katar se vratio svojoj ulozi posrednika, iako je njegova buduća vrijednost dovedena u ozbiljnu sumnju zbog očiglednih izraelskih pokušaja da ga uklone iz sporazuma.
Netanyahuovo izvinjenje bilo je ograničeno, jer se nije izvinio za napad na delegaciju Hamasa koju je ugostila Doha. S druge strane, Netanyahu je osigurao sporazum koji mu daje punu kontrolu nad povlačenjem njegovih trupa iz Gaze dugo nakon što su taoci pušteni.
Ključna pitanja kritična za Hamas – potpuno izraelsko povlačenje i prekid neprijateljstava prije nego što su taoci pušteni, te crvena linija za zadržavanje oružja – također su pretrpjela kritične promjene između prvog i konačnog nacrta.
U prvom nacrtu je navedeno da će se “izraelske snage povući na prve linije od trenutka kada se predstavi prijedlog [specijalnog izaslanika SAD-a Stevea] Witkoffa za pripremu oslobađanja talaca.” Ali nije precizirano koji je od Witkoffovih prijedloga bio u pitanju, budući da ih je bilo nekoliko.
U završnoj izjavi je jednostavno navedeno da će se “izraelske snage povući na dogovorenu liniju”.
Čini se da se ovo odnosi i na objavljenu mapu koja izraelskim snagama daje kontrolu nad većim dijelom Gaze čak i nakon početnog povlačenja trupa.
Prema The Times of Israel, tačka 16 prvobitnog sporazuma navodi da će izraelske snage “postepeno predavati teritoriju Gaze koju [okupiraju]”.
Sada su ovome dodane sljedeće mjere opreza: “IDF će se povući na osnovu standarda, prekretnica i vremenskih rokova vezanih za demilitarizaciju koji će biti dogovoreni između IDF-a, ISF-a, garantora i SAD-a”.
Nije ni čudo što je Netanyahu imao veliki osmijeh na licu. I nije ni čudo što je izraelskim televizijskim gledaocima rekao: “Ko bi u to povjerovao? Uostalom, ljudi stalno govore, morate prihvatiti Hamasove uslove, izvući sve. IDF bi se trebao povući, Hamas se može oporaviti i može rehabilitovati Pojas. Nema šanse. To se ne dešava.”
Netanyahua su zatim pitali slaže li se s palestinskom državom. Odgovorio je: “Apsolutno ne. To nije zapisano u sporazumu, ali smo rekli jednu stvar. Da ćemo biti snažno protiv palestinske države. To je također rekao predsjednik Trump. Rekao je da to razumije.”
Evo ga, u pravu je.
Posljednja od 20 tačaka samo kaže: “Sjedinjene Države će uspostaviti dijalog između Izraela i Palestinaca kako bi se dogovorili o političkom horizontu za miran i prosperitetan suživot.”
Član 19 samo nejasno aludira na državnost. On priznaje samoopredjeljenje i državnost kao “težnju” palestinskog naroda – a da ne spominjemo desnicu – ali čak je i ta težnja uvjetovana “napretkom u obnovi Gaze i vjernom provedbom reformi PA”.
Ko je arbitar u ovom procesu? Izrael, naravno.
Ovo nije bilo da se poprave zauzete ruke Witkoffa i Kushnera. Izdaja palestinskog nacionalnog cilja od strane arapskih i muslimanskih lidera koji su tvrdili da su ga toliko dugo promovirali već je bila potpuna.
Jer u ovom planu nema ni riječi o samoopredjeljenju i neotuđivom pravu Palestinaca na vlastitu državu. Trump je gluh na sve osim na izraelsku državnost između rijeke i mora. On Palestince vidi kao migrantske radnike.
Izdaja je potpuna
Trump je na konferenciji za novinare proveo neko vrijeme opisujući kako je prkosio regionalnom mišljenju o odlukama koje je donio u svom prvom mandatu da prizna Jerusalem kao glavni grad Izraela ili da anektira okupiranu Golansku visoravan.
„I znate šta? Ispalo je nevjerovatno. Svi su mislili da će biti kraj svijeta, zar ne? Kraj svijeta, Ron. To su rekli. Nije.“
Tako on zaista gleda na arapske susjede Izraela. S prezirom. Njegov prikaz historije Gaze je toliko iskrivljen da je teško znati odakle početi.
Prema Trumpu, 2005. godine Ariel Sharon, tadašnji izraelski premijer, povukao se iz svog glavnog kompleksa u Pojasu Gaze u potrazi za mirom.
„A oni su rekli: ‘Sve što sada želimo je mir.’ Umjesto da izgradi bolji život za Palestince, Hamas je preusmjerio resurse na izgradnju više od 400 milja tunela i terorističke infrastrukture, postrojenja za proizvodnju raketa i skrivanje svojih vojnih komandnih mjesta i mjesta za lansiranje u bolnicama, školama i džamijama. Dakle, ako biste krenuli za njima, ne biste ni shvatili da ćete na kraju uništiti bolnicu, školu ili džamiju.“
To je ono što je Trump urezao u svoje pamćenje o periodu kada je Hamas pobijedio na jedinim izborima ikada održanim pod palestinskim predsjednikom Mahmoudom Abbasom; kada je Fatah, uz izraelsku pomoć, pokušao i propao preventivni puč i počela brutalna 17-godišnja opsada.
Trump opravdava uništavanje svake bolnice, škole i džamije u Gazi u protekle dvije godine, što su ratni zločini i genocid.
Ali postaje i gore od toga.
Blairov neuspjeh
Tony Blair, čovjek koji je u svom govoru na Sharonovoj sahrani bivšeg generala čiji su tenkovi osvijetlili put naoružanim ljudima koji su masakrirali Palestince u kampovima Sabra i Šatila u Libanu opisao kao “čovjeka mira”, vratio se da proganja Gazu.
Niko izvan Ramallaha nije odigrao veću ulogu od Blaira u sprječavanju Hamasa da uđe u vladu jedinstva, što je decenijama bio jedini put ka dekonflikciji.
2006. godine, godinu dana prije nego što je postao izaslanik za Bliski istok, Blair je stao na stranu tadašnjeg američkog predsjednika Georgea Busha, odbacujući rezultate slobodno dobivenih izbora, bojkotirajući Hamas i postavljajući temelje za međunarodnu podršku trajnoj opsadi. Uslovi Kvarteta osigurali su isključenje Hamasa.
Sada se vratio kao član “Mirovnog odbora”.
2010. godine, nakon što mu je istekao mandat izaslanika, izraelski revizionistički historičar Avi Shlaim napisao je o bivšem britanskom premijeru: “Blairov neuspjeh da se zauzme za palestinsku nezavisnost upravo je ono što ga čini simpatičnim prema izraelskom establišmentu.”
U februaru prošle godine, dok su Palestinci u Gazi još uvijek oplakivali svoje mrtve, Blair je primio nagradu Dan David od Univerziteta u Tel Avivu kao “savremeni lider”.
Nagrada ga je pohvalila za “izuzetnu inteligenciju i predviđanje, te za demonstriranu moralnu hrabrost i liderstvo”. Nagrada vrijedi milion dolara. Možda sam ciničan, ali ne mogu a da ne smatram ovu nagradu apsurdnom, s obzirom na Blairovo prećutno saučesništvo u izraelskim zločinima protiv palestinskog naroda.
Ove riječi danas zvuče istinito za Blaira.
Samo Palestinci
Izgledi za Hamas su sumorni.
Sporazum pred njima je znatno gori od onog koji je prihvatio Hezbollah, a čak i to Izrael svakodnevno krši.
Ako Hamas preda taoce, nema garancije da će rat završiti, niti ima ikakav utjecaj na oslobađanje palestinskih zatvorenika. Odbacite ga i rat će se nastaviti uz punu Trumpovu podršku.
Što se tiče Saudijske Arabije, UAE, Jordana i Egipta, nema iznenađenja u načinu na koji su propali.
Ali Turska i Katar su također umiješani u ovo. Zajedno su izdali Palestince potpisivanjem tako lošeg i jednostranog sporazuma.
Više puta im je rečeno da budu oprezni s povjerenjem u američke garancije i svoje trgovinske odnose s Trumpom, te su više puta korišteni kao pijuni.
Oni su ti koji su upozoravali na opasnosti povratka na 6. oktobar, dan prije napada Hamasa, kada je Saudijska Arabija bila na rubu normalizacije odnosa s Izraelom.
Nakon dvije godine genocida, završili smo s predloženim rješenjem koje je znatno gore od situacije koja je postojala 6. oktobra 2023.
Izrael ima zeleno svjetlo da ostane u Gazi, bilo direktno ili preko posrednika poput Blaira.
Čak i ako potpuno povuče svoje trupe, nastavit će zatvarati granicu i kontrolirati količinu pomoći i kvalitet građevinskog materijala koji prolazi.
On ima zeleno svjetlo za invaziju na Al-Aksu. Ima zeleno svjetlo za izgradnju naselja na Zapadnoj obali.
Ovo je ista formula koja je isprobana sa Sporazumom iz Osla, ali na steroidima.
Palestincima se može dozvoliti da žive uz Izrael u miru samo ako pokažu da su pokorni njegovim željama, ako se sakriju u kutovima zemlje koje doseljenici nisu okupirali i ako odustanu od svih planova za vlastitu nezavisnu državu.
To znači “deradikalizaciju”. Spuštanje nacionalne zastave, dok doseljenici razvijaju svoju Davidovu zvijezdu nad svojim bivšim domovima i zemljom.
Palestinci, gdje god da žive, nikada nisu bili usamljeniji.
Arapski i muslimanski lideri su odgovorili na hrabrost i postojanost koju su Palestinci u Gazi danju i noću pokazivali na svojim televizijskim ekranima sa strahom, kukavičlukom i sebičnim interesom.
Piše: David Hearst – suosnivač i glavni urednik časopisa Middle East Eye
