Nekada davno, “Nikad više” izgovarano je s drhtavom iskrenošću.
Bila je to mantra iskovana u pepelu Auschwitza, obećanje nerođenim generacijama da se užasi genocida nikada neće ponoviti.
Ali danas, u doba digitalnog spektakla i političke nekažnjivosti, “Nikad više” postalo je “Zauvijek više”. I svjedočimo grotesknoj inverziji sjećanja.
Od Varšavskog geta do Srebrenice i Gaze, slike genocida – posebno patnje djece – ne samo da su izgubile svoju svetost, već su postale i predmet ismijavanja, komedije i najciničnijih oblika zabave.
Ovo nije slučajnost, već odraz kako su neriješene historije i neriješeni korijenski uzroci stvorili kulturu desenzibiliziranu na nasilje i gladnu spektakla.
U šokantnom prikazu neosjetljivosti, nizozemska Netflixova komedija “Roditelji fudbalera” sadrži scenu u kojoj se žrtve genocida u Srebrenici porede s nespretnom djecom fudbalerima, pretvarajući bosanski genocid u šalu.
Ismijavanje žrtava
Više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka ubijeno je pod nadzorom nizozemskih mirovnih snaga UN-a 1995. godine. Nizozemzski vojnici ne samo da nisu spriječili genocid, već su i učestvovali u njegovom izvršenju.
Sada ih nizozemzska televizija ismijava.
Skandal ide dublje. Nizozemska je povezana s tri velika genocida – Holokaustom, genocidom u Bosni i sada genocidom u Gazi.
Nizozemska država je trenutno tužena zbog neuspjeha u sprječavanju genocida u Gazi. U međuvremenu, nedavna studija je otkrila da je skoro pola miliona nizozemskih građana učestvovalo u Holokaustu.
Umjesto da se suoče sa svojom nasilnom prošlošću, nizozemski mediji je recikliraju kao “crni humor”.
Nevjerovatno, roditelji fudbalera su ismijavali fudbalske vještine svoje djece upoređujući ih sa žrtvama genocida – groteskna paralela sa 12. aprilom 1993. godine, kada je 74 bosanske djece ubijeno od strane srpskih granata dok su igrali fudbal na školskom terenu u Srebrenici.
Ovo ide dalje od neukusne komedije – to je poricanje genocida prikriveno kao satira.
Poricanje nije samo naknadna misao; to je sastavni dio samog genocidnog procesa, kao što se vidi kod izraelskih influencera na TikToku koji proizvode viralne “šaljive” video zapise lažno tražeći donacije za palestinsku djecu u Gazi, samo da bi otkrili da je apel okrutna šala.
Ove klipove su pogledali milioni, pretvarajući stvarnu patnju djece pod nemilosrdnim bombardovanjem u ništa više od bešćutne šale.
Neispričana istina
Kako smo stigli dovde? Od svečane komemoracije do komodificirane patnje? Od žaljenja za djecom žrtava do ismijavanja na ekranu?
Surova istina je da nikada nismo zaista krenuli dalje od genocida.
Nikada nije bilo “Nikad više” jer nikada nije bilo obračuna.
Korijenski uzroci – rasizam, kolonijalizam, dehumanizacija, militarizam – nikada nisu uklonjeni. Umjesto toga, iste ideologije koje su podsticale Holokaust pronašle su nove izraze u novim vremenima, ciljajući nova tijela.
Gregory Stanton, osnivač Genocide Watcha, opisao je 10 faza genocida – klasifikaciju, simbolizaciju, diskriminaciju, dehumanizaciju, organizaciju, polarizaciju, pripremu, progon, istrebljenje i poricanje – koje takozvana međunarodna zajednica nikada nije internalizirala.
Ako ništa drugo, one su postale pozadinska buka, njihovi znakovi upozorenja normalizirani su u političkom diskursu i medijskim narativima.
Čak i lingvistički, obećanje je uvijek bilo krhko. Recite “Nikad više” dovoljno često, i “N” erodira – sve dok sve što ostane ne bude “zauvijek opet”. Mantra pretvorena u proročanstvo: “Zauvijek opet.”
Izgubljena nevinost
Jedna od najikoničnijih slika Holokausta prikazuje mladog jevrejskog dječaka u Varšavskom getu 1943. godine, s rukama podignutim u znak predaje, a lice mu je ispunjeno strahom.
Fotografija, koju je snimio nacistički fotograf, uhvatila je nevinost djetinjstva zgnječenu pod teretom državnog nasilja i mržnje.
Postala je simbol narušene nevinosti i poziv na sjećanje. Ali danas je ta ista nevinost predmet ismijavanja.
Na Zapadu – posebno u kulturnoj produkciji zemalja saučesnika u prošlim genocidima – patnja djece postala je dozvoljena. Sveto je sada profano.
Djeca su oduvijek imala određenu “zabavnu” vrijednost u zapadnim medijima.
Njihova bol je fotogenična, njihove suze emocionalno snažne. Ali postoji tanka linija između predstavljanja patnje i njenog iskorištavanja. I danas ta linija nije samo pređena – ona je izbrisana.
U doba rata uživo i angažmana vođenog algoritmima, genocid više nije samo zločin – to je sadržaj.
Prevara – genocid u Bosni – bio je prvi genocid koji je uživo emitiran na televiziji.
Potresne slike preplavile su domove širom svijeta, otkrivajući katastrofalan neuspjeh međunarodne zajednice u zaštiti svojih žrtava.
Genocid u Gazi postao je prvi potpuno digitalni genocid.
Pametni telefoni bilježe posljednje trenutke dječjih života u stvarnom vremenu. Prijenosi uživo prikazuju cijele porodice zakopane pod ruševinama – samo da bi ih zasjenila satira, poricanje ili, još gore, parodija.
Ovo nije mana sistema. To je karakteristika načina na koji vlast danas funkcioniše. Iste države i institucije koje ne uspijevaju spriječiti genocid sada dozvoljavaju da ismijavanje njegovih žrtava cvjeta u njihovim kulturnim industrijama.
Cijena naivnosti
Svijet je u zapanjenom nevjerici posmatrao kako zapadne strukture moći – političke, medijske i akademske – izdaju svoj sveti zavjet “Nikad više” usred genocida u Gazi.
Ali ova izdaja ima dublje korijene, koji sežu do Bosne i Obmane, gdje je Zapad efektivno legalizovao i nagradio genocid.
Dokaz? Srebrenicu i dalje kontroliraju iste srpske snage koje su pokolile Bošnjake. Nekažnjivost genocida utrla je put njegovom poricanju.
Sveučilište u Beču, pod vodstvom rektora Sebastiana Schützea, ostaje sjajan primjer toga.
Do danas odbija izviniti se Majkama Srebrenice zbog svoje dokumentirane uloge u poricanju genocida.
Gaza potvrđuje sumornu istinu: kada opravdavamo jedan genocid, omogućavamo drugi.
Uprkos negodovanju u bosanskim medijima i direktnim peticijama kojima se zahtijeva da Netflix ukloni sadržaj koji ismijava bosanski genocid, platforma je odbila djelovati.
Ova neaktivnost pokazuje potpuno zanemarivanje vrijednosti muslimanskih života – odražavajući dehumanizirajuću retoriku koju je nedavno pojačao njemački kancelar Friedrich Merz, koji je primijetio da Izrael “obavlja prljavi posao za sve nas”.
Sada, dok svijet na svojim kanalima prati genocid u Gazi, Netflix svojoj publici nudi sadržaj nizozemske produkcije koji ismijava ovo drugo – pozivajući gledaoce da se smiju “dobrom poslu” koji su nizozemske mirovne snage UN-a obavile u Srebrenici – ubijajući bošnjačke dječake i muškarce.
Netflix razotkriva iskrivljenu hijerarhiju bijele supremacije, gdje se čak i plavokose, plavooke evropske muslimanske žrtve genocida uskraćuju za svoju punu ljudskost i smatraju ih nedostojnima da budu uklonjene od strane njegovog rukovodstva, Reeda Hastingsa i Davida Hymana.
Ovjekovječujući ovu dehumanizaciju, Netflix ponavlja istu propagandu koja je historijski prethodila genocidu.
Mnogi Bošnjaci su bili šokirani kada je Univerzitet u Beču odbio da se izvini za svoju ulogu u poricanju genocida.
Sada su potpuno zgroženi kada vide Netflix kako se ruga njihovim mrtvima.
Ova izdaja ih posebno pogađa jer su, kao i veći dio svijeta, naivno vjerovali u obećanje “Nikad više” – samo da bi shvatili da se to nikada nije odnosilo na njih.
Piše: Esad Širbegović – pisac i analitičar sa sjedištem u Zürichu u Švicarskoj. Također je član Međunarodnog stručnog tima u Institutu za istraživanje genocida Kanada. Godine 2022. bio je direktor Međunarodnog stručnog tima za Njemačku, Austriju i Švicarsku, fokusirajući se na slučaj poricanja genocida u Srebrenici na Sveučilištu u Beču. Esadov rad duboko je ukorijenjen u njegovim osobnim iskustvima i usredotočen je na ključna pitanja islamofobije i genocida.
