Home » Zašto mogući nizozemski premijer Geert Wilders mrzi muslimane, a voli cioniste?
Kolumne

Zašto mogući nizozemski premijer Geert Wilders mrzi muslimane, a voli cioniste?

PRESS TV

Ivan Kesić

Geert Wilders, čelnik Stranke za slobodu (PVV) i pobjednik nedavno održanih općih izbora u Nizozemskoj, jedan je od najozloglašenijih europskih islamofoba s bliskim vezama sa cionističkim skupinama

Opći izbori u Nizozemskoj 22. novemba rezultirali su pobjedom Wildersove antiislamske, proizraelske i krajnje desne političke stranke, što je šokiralo Europu i svijet.

Njegova stranka osvojila je 37 mjesta u zakonodavnom tijelu zemlje od 150 mjesta, najvećem pojedinačnom bloku, znatno ispred konzervativne Narodne stranke premijera na odlasku Marka Ruttea (24 mjesta) i lijeve laburističko-zelene koalicije (25 mjesta).

Wilders, koji je bio politička margina u liberalnoj Nizozemskoj gotovo dvije decenije, sada ima izglede za formiranje koalicijske vlade i već najavljuje da će biti premijer.

U objavi na društvenoj mreži X (nekad twitter), u subotu, krajnje desni nizozemski političar rekao je da će “nastaviti moderirati” svoje pozicije ako bude potrebno da postane sljedeći premijer zemlje.

“Danas, sutra ili prekosutra, PVV će biti dio vlade, a ja ću biti premijer ove prekrasne zemlje”, napisao je Wilders u dugačkoj objavi.

U vlastitoj zemlji poznat je kao euroskeptik i veliki protivnik imigracije, posebice muslimana, što znači masovno protjerivanje imigranata i zatvaranje džamija u zemlji.

U svijetu je Wilders najpoznatiji po islamofobnom propagandnom filmu ” Fitna ” u kojem se raznim manipulacijama, obmanama i dezinformacijama islamu pripisuje terorizam, mizoginija, nasilje i vjerska isključivost.

Ideološki razvoj

Uzimajući u obzir evoluciju njegove političke karijere, njegove političke uzore i međunarodne veze, Wildersov ideološki razvoj dijeli se na tri faze: konzervativno-liberalnu (1989. – 2002.), neokonzervativnu (2002. – 2006.) i populističku (2006. – danas). .

Tokom prvog razdoblja, Wilders se istaknuo kao član Narodne stranke za slobodu i demokraciju (VVD), a na njega je najviše utjecao Frits Bolkestein, tadašnji vođa stranke.

Bolkestein je zagovarao novi konfrontacijski politički stil, mješavinu neoliberalnih pogleda na ekonomiju i konzervativnijih pogleda na sociokulturna pitanja, uz kritiku multikulturalizma i pozivanje na obnovu starih vrijednosti kao moralnih temelja društva.

U kasnim 1990-ima, Wilders je postao sve bliži političarima izraelskog režima i počeo je izražavati interes za zapadnoazijsku politiku, kontrolu naoružanja i muslimanski ekstremizam, tvrdeći da će se potonji preseliti u Europu putem imigracije.

U prvoj polovici 2000-ih udružio se s Bartom Janom Spruytom iz konzervativne Zaklade Edmunda Burkea. S njim je redovito putovao na okupirana palestinska područja i SAD.

Tamo se dvojac upoznao s idejama i metodama neokonzervativnih organizacija, prvenstveno American Enterprise Institute (AEI) i Heritage Foundation.

Približavanje američkom neokonzervativizmu rezultiralo je odmakom od stajališta mentora Bolkesteina i tradicionalnog nizozemskog liberalizma, koji se održava u četiri glavna zaokreta.

Prije svega, Wilders je postao nepokolebljivi zagovornik Bushovog “rata protiv terorizma” i podržao je američke vojne avanture u Afganistanu i Iraku, kao i otvaranje zloglasnog logora Guantanamo.

Zajedno s Ayaan Hirsi Alijem, kontroverznim piscem i poznatim islamofobikom, pozivao je na uključivanje Europske unije (EU) u “demokratizaciju Bliskog istoka”, a pod izlikom antiterorističke borbe zagovarao vojni napad o Iranu i Siriji.

Drugo, Wilders je počeo zagovarati sve vrste radikalnih mjera protiv potencijalnih prijetnji nizozemskoj nacionalnoj sigurnosti, često po uzoru na američke i izraelske modele.

Takve mjere uključuju uvođenje izvanrednog stanja, preventivna i administrativna pritvaranja, te denaturalizaciju i deportaciju osumnjičenih, ne samo terorista već i radikalnih vjerskih svećenika (imama) i marokanskih kriminalaca.

Treće, počeo je istupati protiv sustava tvrdeći da progresivna elita “zlorabi demokraciju” i “provodi indoktrinaciju putem javne televizije”.

Konačno, najznačajnija promjena u Wildersovim stajalištima bila je pojava žestokog animoziteta prema islamu i muslimanima, inspirirana neokonzervativcima poput Daniela Pipesa i Normana Podhoretza.

Na domaćoj nizozemskoj društveno-političkoj sceni, na Wildersove antimuslimanske stavove najviše su utjecali Pim Fortuyn, Theo van Gogh i Ayaan Hirsi Ali, svi redom radikalni islamofobi.

Prva dvojica su ubijena, a drugi se 2000-ih preselio u SAD, što je otvorilo prostor Wildersu da se pozicionira kao vođa islamofobije u Nizozemskoj.

Jedna od glavnih karakteristika Fortuynovog pokreta Nove desnice je konstrukt moralno zlog neprijatelja (nizozemski: feindmarkierung ) kojem se treba suprotstaviti svim sredstvima, a u ulogu tog društvenog antipoda stavljaju se muslimanski imigranti.

Vođa islamofobije

Iako su početkom 21. vijeka mnogi komentatori vidjeli Wildersa kao novog čelnika VVD-a, on je 2004. napustio stranku zbog odlučnog odbijanja ulaska Turske u EU i tako postao nezavisni zastupnik u parlamentu.

Dvije godine kasnije osnovao je stranku PVV, čime je započela nova, populistička, ultradesničarska, etnonacionalistička i radikalno islamofobična faza njegove političke karijere.

Wilders je počeo zagovarati iredentizam prema Flandriji, promicati nacionalni ponos u školama i skepticizam prema EU i njezinom širenju.

No, najdrastičnija promjena u njegovim javnim nastupima i medijskim intervjuima bilo je ispoljavanje radikalnijih oblika islamofobije.

Počeo je identificirati islam kao “totalitarnu ideologiju sličnu komunizmu i fašizmu” i kao “prijetnju Zapadu”, kao i tražiti potpunu asimilaciju muslimana i kulturnu eliminaciju islama u Nizozemskoj.

Pozivajući se na talijansku islamofobičnu aktivisticu Orianu Fallaci, ustvrdio je da “ne postoji umjereni islam” i da je Kur'an “fašistička knjiga” ili “islamski Mein Kampf”, te predložio njegovu zabranu u Nizozemskoj.

Wilders je vrijeđao islam i muslimane raznim vulgarnim izrazima, uključujući i “bolesnu ideologiju”, a islamsku kulturu nazvao je “retardiranom i inferiornom” u jednom od intervjua za Fox News.

Više je puta opravdavao svoj stav tvrdnjom da “štiti zapadno nasljeđe temeljeno na kršćanstvu, judaizmu i humanizmu”.

Istodobno se počeo pozivati ​​na razne apokaliptične teorije zavjere, počevši od naziva muslimanske imigracije “trojanskim konjem” za islamizaciju i kolonizaciju Europe, što je parafrazirani koncept “Eurabije” iz izraelskog huškača mržnje Bat Yea. ‘ili.

Njegove druge teorije zavjere uključuju navodni civilizacijski rat između islama i kršćanskog Zapada i taqiyyu kao navodno svemuslimansko oruđe zavjere za prevaru zapadnjaka.

Ta su se stajališta u praksi ogledala kroz njegovo žestoko protivljenje imigraciji, koje se često nazivalo novim makartizmom, te kroz zahtjeve za potpunom marginalizacijom muslimana.

Wilders je pozvao na protjerivanje milijuna “neasimiliranih” ljudi iz Europe, imigraciju opisao kao “tsunami islamizacije” i zatražio uvođenje poreza za “dronjke”.

Osim muslimana, meta njegovih ksenofobnih i vulgarnih ispada bili su i imigranti iz istočne Europe i Nizozemskih Antila.

Evoluciji Wildersove političke karijere pogodovalo je više čimbenika: javno raspoloženje, masovni mediji i međunarodni politički trendovi, posebice američko-izraelska islamofobična propaganda kao paravan za agresivni intervencionizam u Zapadnoj Aziji.

Sam Wilders nije prvi europski političar koji je islam i multikulturalizam stavio u središte velikog problema na kontinentu, s obzirom da se od 1990-ih godina pojavilo više pojedinaca i skupina s istim stavovima.

Među strankama sličnim njegovom PVV-u, Flamanski interes u Belgiji, Nacionalna fronta u Francuskoj, Švicarska narodna stranka, Slobodarska stranka Austrije, Danska narodna stranka, Istinski Finci, Švedski demokrati, Jobbik u Mađarskoj, Sjeverna liga i Nacionalni savez u Italija se ističe.

Većini je zajedničko da šire teorije zavjere o islamskom osvajanju Europe, a jedna od relativno novijih pojava je da prava žena i homoseksualaca koriste kao paravan za radikalne ksenofobne stavove.

Martin Amis i Christopher Hitchens u Engleskoj, Michel Houellebecq u Francuskoj i Oriana Fallaci u Italiji pojedinci su koji su vješto iskorištavali islamofobiju za samopromociju na Wildersov način.

Globalne afilijacije

Wildersov politički uspon nije slučajnost, niti su njegovi stavovi originalni, jer mnogi analitičari ističu da je on samo karika u lancu dobro organizirane i financirane antiislamske kampanje.

On se ipak postavio kao središnja figura takvog europskog pokreta, predvodeći masu političara i islamofobnih agenata koji žestoko napadaju muslimane i predstavljaju se kao obični ljudi umorni od stega političke korektnosti.

U Europi su mu glavni suradnici britanski konzervativni političari Malcolm Pearson i Caroline Cox, suosnivačica cionističke organizacije “Jedan Jeruzalem”, koja se zalaže za beskompromisno zadržavanje izraelske kontrole nad cijelim Jeruzalemom.

Osim s britanskim dvojcem, Wilders je surađivao s još nekoliko ultradesničarskih ili populističkih stranaka i organizacija kako bi u Europi promovirao svoj islamofobni film ” Fitna “.

Ipak, njeni najbliži politički saveznici su u SAD-u i na okupiranim palestinskim područjima, što je karakteristika po kojoj se stranka PVV općenito razlikuje od gore navedenih europskih skupina.

Njegov američki krug suradnika uključuje republikanskog senatora Jona Kyla, Franka Gaffneya iz Centra za sigurnosnu politiku (CSP), Davida Horowitza iz David Horowitz Freedom Centera (DHFC), Daniela Pipesa iz Middle East Foruma (MEF), Roberta Spencera iz Jihad Gledajte i Pamelu Geller.

Svima navedenima zajedničko je da poput Wildersa propagiraju žestoku islamofobiju, najradikalnije oblike cionizma i teorije zavjere o islamizaciji Zapada.

Cionističke veze

Poseban je slučaj Wildersova čvrsta veza s izraelskim režimom, jer je proveo mladost na okupiranim teritorijima i godinama često posjećuje Tel Aviv.

Još tokom svoje karijere u stranci VVD izražavao je simpatije prema izraelskoj politici i upozoravao na navodnu prijetnju od iranskog programa balističkih raketa.

U početku se zalagao za izraelsko-palestinski mir i kritizirao tadašnjeg izraelskog vođu Ariela Sharona. Sve je to pomoglo Wildersu da se distancira od fašizma, koji se pokazao kobnim za ranije nizozemske populističke stranke.

U tranzicijskoj neokonzervativnoj fazi postao je izrazito radikalan i počeo otvoreno poticati vojne napade na Iran i Siriju, zemlje kojih se režim najviše boji.

Još drastičnija radikalizacija dogodila se nakon osnivanja stranke PVV kada se zbližila s neocionistima i izraelskim doseljenicima, posebice Avigdorom Liebermanom iz Yisrael Beiteinua i Aryehom Eldadom iz Hatikve i Nacionalne unije (HH).

Izrael je odjednom počeo nazivati ​​”bedemom civilizacije”, zagovarajući izraelsku aneksiju okupirane Zapadne obale i deportaciju svih Palestinaca u Jordan.

Njegov film ” Fitna ” prikazan je u Kanadi putem lokalnih cionističkih organizacija, uključujući Židovsku obrambenu ligu (JDL), kao i u Memorijalnom centru Menachem Begin u Jeruzalemu pod pokroviteljstvom Ariel Centra za istraživanje politike (ACPR).

Jedan od glavnih distributera propagandnog filma, koji nosi snažnu proizraelsku poruku, bila je proizraelska PR kompanija Ruder Finn, koja se aktivno bavila antiiranskom propagandom.

Izokretali su izjave bivšeg iranskog predsjednika, povlačili paralele s njim i Hitlerom te propagirali navodnu opasnost da Iran izazove “nuklearni holokaust”.

Wilders je na izraelskoj premijeri filma najavio ambiciozan plan okupljanja “svih europskih domoljuba protiv džihada” pod jednu krovnu organizaciju, što se na kraju nije dogodilo.

Na temelju spomenutih političkih veza, nizozemski analitičari ističu mogućnost da iza financiranja, režije i produkcije propagandnog filma stoje ekstremni izraelski doseljenici.

Usred trenutne izraelske agresije na Gazu, otvoreno je istupio u potporu režimu i njegovoj genocidnoj kampanji i ponovio stare pozive na etničko čišćenje svih Palestinaca u Jordanu.

Wilders je također zagovarao preseljenje nizozemskog veleposlanstva iz Tel Aviva u okupirani Al-Quds i zatvaranje nizozemske diplomatske misije u okupiranom palestinskom gradu Ramallahu.

Dok su objavljeni posljednji rezultati izbora, Wilders je viđen na videu kako slavi s nizozemskom i izraelskom zastavom u pozadini.

Izvor