Moramo govoriti o nezakonitom postojanju Izraela i njegovim akcijama protiv Palestinaca ispravnom terminologijom kako bismo dekolonizirali imperijalne okvire i izbjegli imperijalne dominantne konstrukcije i moći jezika i kulture jer je dekolonizacija uma na prvom mjestu.
Predvidljiva smrt takozvanog “mirovnog procesa” i neizbježni kraj “rješenja s dvije države ” pomaknuli su fokus s okončanja takozvane “okupacije” na veći i dublji problem izraelskog kolonijalnog ugnjetavanja diljem Palestine. Raspršeni dijelovi palestinskih zajednica na Zapadnoj obali, u pojasu Gaze, unutar Izraela, u egzilu i pustinji Naqab dodatno su otežali grupiranje palestinskog stanovništva unutar granica nacionalne države. Podjela Zapadne obale na minijaturne abecedne redove koji se očituju u zonama A, B i C, kojima upravljaju različite političke i vojne jurisdikcije, zahtijeva ozbiljne revizije međunarodnog prava. Kolonizirani teritoriji Palestine ne nazivaju se “okupiranim teritorijima Palestine” jer okupacija, u ovom slučaju, nije samo zaokupljena preuzimanjem zemlje drugih ljudi vojnim i političkim sredstvima, bez njihovog raseljavanja i značajnog kulturnog prisvajanja.
Okupacija je više prostorno usredotočena na geografiju i smještaj, dok kolonijalizam uključuje daljnje duboke primjene, kao što su kulturne, ekonomske i psihološke prakse, kako bi se preuzela kontrola. Dok okupacija označava prijenos, kolonijalizam primjenjuje destrukciju. Dok je okupacija, po definiciji, privremena, kolonijalizam je dugoročan. Dok okupacija može uključivati određeno ekonomsko iskorištavanje besplatne radne snage i prirodnih resursa, kolonijalizam se njima hrani. Primjeri povijesnih okupacija su jordanska okupacija Zapadne obale, egipatska okupacija Gaze, indijska okupacija Goe i indonezijska okupacija Nove Zapadne Gvineje. Kolonijalni primjeri iz povijesti su britanski kolonijalizam, francuski kolonijalizam, španjolski kolonijalizam i portugalski kolonijalizam.
Sukladno tome, ono što je lažno poznato kao izraelska “naselja” zapravo su naseljeničke kolonije. Ono što je pogrešno poznato kao izraelska okupacija zapravo je doseljenički kolonijalizam, pri čemu se ugnjetavanje primjenjuje kroz genocid i aparthejd kako bi se Palestinci raselili i zamijenili drugim stanovništvom. Izrael je naseljenički kolonijalni projekt, koji je započeo prije 126 godina uspostavom cionizma i cionističkog pokreta s ciljem izgradnje ekskluzivne domovine za židovsku “populaciju” u Palestini na račun domorodačkih stanovnika te postojeće zemlje u kasnom 19. stoljeća.
Dok okupacija obično završava aneksijom, kolonijalizam ne završava. Kolonijalizam prestaje tek dekolonizacijom, neovisnošću i rušenjem kolonijalnih sila. To se postiže samo ekonomskim, kulturnim i psihološkim samoodređenjem i autonomijom.
Izraelski Zakon o povratku i nacionalno državljanstvo, na primjer, oličenje su rasizma. S jedne strane, izraelski nacionalni zakoni o povratku daju svakom Židovu bilo gdje u svijetu krajnje pravo da emigrira u Izrael i na kolonizirane teritorije Palestine i da automatski dobije izraelsko državljanstvo. S druge strane, Izrael negira domorodačkim raseljenim Palestincima njihovo zakonsko pravo na povratak u svoju domovinu jer nisu Židovi. Što je još gore, tretira Palestince koji žive unutar Države Izrael, koji se također nazivaju “Arapski Izraelci” i čine više od 20 posto stanovništva Izraela, kao građane drugog reda. Mnogo imigranata iz Etiopije tvrdi da su potomci etiopskih Židova, ali su se obratili na kršćanstvo prije nekoliko generacija. Neki su primljeni u državu Izrael prema Zakonu o povratku, dok su drugi prihvaćeni prema humanitarnim iznimkama i žive u kampovima. Druge velike skupine sa židovskim podrijetlom također su emigrirale iz bivšeg Sovjetskog Saveza. Integracija između ovih različitih skupina unutar Države Izrael je doista vrlo problematična.
Izraelski zakon o državljanstvu, nadalje, stavlja veto na ujedinjenje palestinskih obitelji, pri čemu Palestinci s izraelskim državljanstvom koji su u braku s Palestincima sa Zapadne obale i Pojasa Gaze ne smiju dobiti državljanstvo niti ista prava. Također zabranjuje spajanje sa supružnicima iz “neprijateljskih država”, uključujući Siriju, Libanon, Irak i Iran. Ovdje se diskriminacija temelji na nacionalnoj, vjerskoj i etničkoj pripadnosti, dok se Izrael još uvijek smatra demokracijom. Sve dok se oni ne uklone, Izrael se ne može smatrati demokracijom s takvim zakonima o apartheidu: cionizam i država Izrael jednaki su rasizmu.
Plaćanje palestinskog maslinovog ulja, palestinskih udžbenika i literature izraelskim šekelima otišlo je dalje od prostorne okupacije i zašlo dublje u srž palestinske psihe. Kada Izrael svojim LGBTQ+ zajednicama daje potpuna prava i izbore da izraze svoj identitet kroz različite rodne i seksualne prakse, dok se Palestinci i dalje bore s osnovnim ljudskim potrebama poput vode, struje i mobilnosti, to ne odražava praksu okupacije. Više od 100 godina egzila, raseljavanja, nostalgije, lažnih nada u povratak, izbjegličkih kampova, naseljeničkih kolonija, kulturnog imperijalizma, transgeneracijske traume, rasističkog cionizma, naseljeničkih kolonija na Zapadnoj obali, Istočnom Jeruzalemu i Golanskoj visoravni, kolektivne depresije, dehumanizacije, akulturacija, ubojstva, jedan genocid za drugim, kolonijalne predrasude i kolektivno i individualno zatvaranje nisu zanimanje. To je kolonijalizam par excellence. Danas redefiniramo lingvističke i političke jezike. Redefiniramo što znači biti Palestinac.
MEM
