Nasilje Izraela nad palestinskim ženama srž je kolonijalizma njegovih doseljenika jer one održavaju domorodački život i otpor, piše Farrah Koutteineh.
Posljednjih sedmica izašla su na vidjelo uznemirujuća otkrića široko rasprostranjenog seksualnog mučenja i silovanja palestinskih žena od strane izraelskih snaga koje su izvršile invaziju na Gazu.
Prošle sedmice objavljeno je da su izraelski vojnici u blizini bolnice Al Shifa u Gazi oteli i držali kao taoca zajedno s njezinom porodicom trudnu Palestinku.
Nekoliko sati su je brutalno tukli, a nakon što je izraelskim vojnicima rekla da je u petom mjesecu trudnoće, batine su se samo pojačale. Potom su je vojnici silovali pred njezinim mužem i djecom, prijeteći da će strijeljati svakog od njih koji zatvori oči tokom gnusnog čina.
Ova zastrašujuća otkrića zapravo nisu ništa novo kada je riječ o kontinuiranom izraelskom napadu na tijela palestinskih žena. To je praksa stara koliko i sam Izrael. Kada je prije samo 75 godina nastala kolonijalna država Izrael, masovno silovanje palestinskih žena bilo je dio njezina temeljnog projekta.
Cionističke terorističke skupine koristile su se masovnim silovanjima kako bi uspostavile dominaciju nad autohtonim palestinskim gradovima i selima koje su etnički čistile.
Bezbrojni masakri nad Palestincima koji su se dogodili tokom 1940-ih tokom Nakbe, kako bi se stvorila država Izrael, od masakra u Tanturi, do masakra u Deir Yassinu, dokumentiraju masovno silovanje palestinskih žena.
Cionističke terorističke skupine često bi silovale palestinske žene u punom prikazu cijelog palestinskog sela, kako bi prestrašili druge da pobjegnu.
Izraelski doseljenici koji su počinili takvo barbarstvo nikada nisu odgovarali. Umjesto toga, danas su pozdravljeni kao heroji u izraelskom društvu. U dokumentarcima o tim masakrima oni se smiju i smiju nad svojom ulogom u masovnom silovanju, čak i likujući što su neke od njihovih palestinskih žrtava imale čak 14 godina.
Dok se sve više neutemeljenih izjava izraelske vlade o tome što se stvarno dogodilo 7. oktobra razotkriva, posebice njihove izmišljene izjave o navodnom ‘masovnom silovanju’ izraelskih doseljenika, apsolutno je od vitalnog značaja, sada više nego ikad, osuditi 75 godina dugu metu Izraela kampanja silovanja ubojstava palestinskih žena.
Tokom prve izraelske invazije na Libanon 1982. godine, izraelske snage počinile su neka od svojih najnezamislivijih oblika nasilja nad palestinskim ženama.
U masakru u Sabri i Shatili 1982. godine izraelski su vojnici mučili, silovali, sakatili i ubili više od 3500 palestinskih izbjeglica, uglavnom žena i djece. Zastrašujuća svjedočanstva preživjelih podsjećaju na nezamisliva sakaćenja tijela trudnih žena, svjedočanstva koja su zapravo ukrali i prisvojili pristaše Izraela na internetu.
Varljivo su objavili da su ova brutalno detaljna svjedočanstva o masovnom silovanju, masovnom sakaćenju i masovnom ubojstvu preživjelih iz masakra u Sabri i Shatili, bila svjedočanstva izraelskih žena 7. oktobra.
Ali te su tvrdnje zatim provjerile osobe za provjeru činjenica i pokazalo se da nisu potkrijepljene. Doista, mnoga su bila ukradena svjedočanstva preživjelih masakra u Sabri i Shatili.
Proživljeno iskustvo palestinskih političkih zatvorenica primjer je intenziviranog nasilja koje doživljavaju palestinske žene. Proživljavaju psihičku, fizičku i seksualnu torturu od strane izraelskih zatvorskih čuvara. Postoje čak i dokumentirani slučajevi trudnih zatvorenica mučenih do točke pobačaja.
Bivša palestinska politička zatvorenica Rasmea Odeh prisjeća se mučnog, ali nažalost ne neuobičajenog ni jedinstvenog palestinskog iskustva koje je doživjela dok je bila u zatvoru. Odeh je 1969. uhićena od strane Izraela, jer je bila član Narodnog fronta za oslobođenje Palestine (PFLP).
Nakon uhićenja izraelski su je zatvorski čuvari brutalno pretukli, mučili i silovali. Izraelski zatvorski čuvari kasnije su uhitili Odehina oca, pri čemu su mu dali ultimatum da ili bude prisiljen gledati kako stražari seksualno muče njegovu kćer ili da to učiniti sam, na što je Odeh bila prisiljena lažno priznati, zabrinuta da će njezin otac doživjeti srčani udar.
Od 7. oktobra procjenjuje se da su izraelske snage ubile preko 25.000 palestinskih žena i djece. Izraelsko sustavno ciljanje palestinskih žena nije slučajno ili apstraktno, ono upravo podupire nasilnu naseljeničku kolonijalnu prirodu samog postojanja.
Kroz doseljeničku kolonijalnu historiju često su se tijela domorodačkih žena smatrala bojnim poljem doseljeničke kolonijalne dominacije. Kolonijalizam europskih doseljenika izgrađen je na moći i dominaciji, ne podržavajući samo predodžbe bjelačke nadmoći, već i nasilne mizoginije.
Tokom goleme europske kolonizacije Otoka kornjača (SAD i Kanada), nasilje nad domorodačkim ženama postalo je središnji element kolonijalne strategije za osvajanje i genocid.
Žene domorodačkog stanovništva bile su meta silovanja i femicida zbog svoje sposobnosti da održe svoja plemena rađanjem djece, pa stoga opstanak domorodačkog stanovništva ovisi o ženama.
Domorodačke žene oduvijek su smatrane demografskom prijetnjom odgovornom za održanje domorodačkog stanovništva nad kojim doseljenički kolonijalni projekti nastoje dominirati ili ga istrijebiti.
Danas su u SAD-u i Kanadi autohtone žene na čelu rodno uvjetovanog nasilja. Unatoč tome što čine samo manje od jedan posto stanovništva, stopa ubojstava domorodačkih žena deset je puta veća nego kod bilo koje druge etničke pripadnosti.
U stvari, više od 80% doživjet će seksualno nasilje tokom života, a domorodačke žene će vjerojatnije biti silovane ili ubijene nego da će ići na fakultet. Korijeni nasilja nad domorodačkim ženama diljem današnjeg iskustva s Otokom kornjača duboko su kolonijalni.
Uznemirujući fenomen fotografija koje posljednjih mjeseci stižu iz Gaze na kojima izopačeni izraelski vojnici poziraju u donjem vešu palestinskih žena ukorijenjen je u sličnoj kolonijalnoj mizoginiji.
Izraelsko doseljeničko društvo od svojih je početaka bilo zahvaćeno istim orijentalističkim opsjednutošću arapskim, muslimanskim i bliskoistočnim ženama kao i njegovi kolonijalni prethodnici.
Tokom francuske kolonizacije Alžira, skromnost alžirskih žena, ponajviše veo, postala je kolonijalna fiksacija. Alžirske žene igrale su temeljnu ulogu u dekolonizaciji Alžira: žene s velom nisu bile samo aktivne revolucionarke, već je veo osnažio i sam njihov otpor prkoseći europskim mizoginim idealima žena koji su njihovu vrijednost ograničavali na njihov izgled.
Postkolonijalni pisac Frantz Fanon sažima ovu fiksaciju kao: “Ova žena, koja vidi, a da ne bude viđena, frustrira kolonizatora. Okupator je bio sklon razotkrivanju… jer u njemu postoji volja da mu ova žena bude nadohvat ruke, da je učini mogućim predmetom svog posjeda”.
Francuski vojnici često bi održavali “ceremonije otkrivanja” alžirskih žena, ceremonije u oštrom kontrastu sa sadašnjim prizorima palestinskih žena u Gazi koje izraelski vojnici silom svlače i ponižavaju.
Dakle, poniženje i nasilje kojima danas svjedočimo u Gazi i diljem okupirane Palestine nije proizvod samo trenutnog rata, to je sustavni nusprodukt kolonijalnog opstanka izraelskih doseljenika.
Palestinske žene koje pružaju otpor su među najocrnjenijima u svjetskim medijima i najviše mete izraelskih doseljeničkih snaga. Palestinske žene poput Leile Khaled, Rasmee Odeh, Shireen Abu Akleh i Ahed Tamimi potresaju koloniju izraelskih doseljenika, kao i sve palestinske žene.
Jer kada se autohtone žene bune, ne slažu se i opiru, one pogađaju kolonijalizam doseljenika u njegovu srž, istovremeno dovodeći u pitanje njegove korijene bjelačke nadmoći i ženomrsca.
Domorodačke žene vode put oslobođenja, a kolonijalne doseljenice ih se boje zbog toga.
TNA
