Dr Amira Abo el-Fetouh
Rat u Gazi, koji se bliži devetom mjesecu, zasjenio je ostale ratove u svijetu. Više nego iko drugi, možda, nismo posvetili dovoljno pozornosti brutalnom građanskom ratu u Sudanu. Mediji su to gotovo potpuno zanemarili, namjerno ili ne. Više ne znamo na dnevnoj bazi kakva ubijanja, razaranja, tragedije i raseljavanja proživljavaju ljudi u Sudanu.
Nasilje u Sudanu između sudanske vojske koju predvodi Abdel Fattah Al-Burhan i milicije Snaga za brzu podršku koju vodi Mohamed Hamdan Dagalo, također poznat kao Hemedti, počelo je u aprilu prošle godine. Dagalo je bio Burhanov zamjenik i partner u puču protiv bivšeg predsjednika Omara Hassana Al-Bashira. Procjenjuje se da je od prošle godine raseljeno 7,3 milijuna ljudi, a niko ne zna tačno koliko je ljudi ubijeno. Rečeno je da su UN-ove procjene izuzetno niske; procijenjeno je da ih je bilo oko 15.000 u prvoj godini rata, ali do tog broja ubijeno je u masakru RSF-a samo u gradu El-Geneina.
Tokom zadnje sedmice juna događaji su se ubrzali brže od očekivanog, dovodeći krizu do tačke iz koje se teško vratiti; povratak na status quo prije rata izgleda vrlo malo vjerojatan. U vojnim operacijama neki su gradovi potpuno pali, dok su drugi bili opkoljeni.
No, najopasnija stvar u ovom brutalnom ratu je to što je proizveo oštru polarizaciju, ne samo između vojske i RSF-a, već i političkih grupacija unutar civilnog društva, kao i regionalnih aktera koji podržavaju jednu ili drugu stranu. Dok se međunarodne snage okupljaju u regiji poput lešinara, prijeti opasni, širi sukob. To je još jedna “jagma za Afriku”.
RSF je osnovao Al-Bashir prije više od deset godina, a imao je vojnu i logističku potporu sudanskih sigurnosnih službi. Milicija je zapravo postala paralelna država u Sudanu; država u državi, uz odobrenje samog Al-Burhana, kako bi se osigurao njegov ostanak na vlasti. Njegove veze sa stranim državama razvile su se s ciljem podjele Sudana uz potporu zemalja koje podupiru miliciju. Nasuprot tome, sposobnosti sudanske vojske su opale.
Na početku svoje druge godine, rat je krenuo u novom smjeru koji je jasno odražavao do sada očito vanjsko uplitanje u Sudan. Oružje, uključujući bespilotne letjelice, isporučuje se RSF-u preko određene zračne luke u Čadu. To nije tajna, kao ni činjenica da vojska više ne skriva svoje vojne odnose s Iranom i Rusijom.
Sudan je postao otvorena arena za globalni sukob oko utjecaja i resursa. Rusija je znatno proširila svoju prisutnost u središnjoj i zapadnoj Africi, vršeći pritisak na Francuze u njihovim povijesnim uporištima koja su bila okupirana više od jednog stoljeća. Utjecaj Francuske znatno je izblijedio u regiji, koja se smatra jednom od najbogatijih u Africi u smislu prirodnih resursa. Čini se da se Rusija i Kina tamo natječu za dominaciju.
Rusko-kineska ekspanzija u središnjoj i zapadnoj Africi, te sustavne mjere ruskog predsjednika Vladimira Putina za uspostavu ruske vojne baze na Crvenom moru, potaknuli su SAD na preuređenje svog pozicioniranja u Africi. Washington se okrenuo Keniji kao svom novom ulazu u središnju i istočnu Afriku, s jednim okom na Sudan, Etiopiju i Somaliju, a drugim na tjesnac Bab Al-Mandab u Crvenom moru. Zbog toga je Amerika prošli mjesec ponudila Keniji da bude istaknuti saveznik izvan NATO-a s vojnom potporom kenijskim zračnim snagama i mogućnošću da u toj istočnoafričkoj zemlji napravi svoje sjedište kao glavnu bazu u regiji za američke trupe.
Iran je također ojačao svoju prisutnost u Crvenom moru jačanjem svoje prisutnosti u Sudanu kroz podršku sudanskoj vojsci. Isporučio je dronove i drugu opremu.
Sudan je tako postao žarište međunarodnog uplitanja zbog svog golemog bogatstva prirodnih resursa, prostranog i plodnog zemljišta i rijeke Nil. Sve to dovodi u iskušenje strane intervencije u slučaju da se državne institucije raspadnu, što olakšava razgradnju same države, podjelu plijena i uspostavljanje alternativnog režima.
Snage civilnog društva u Sudanu nisu odigrale učinkovitu ulogu u zaustavljanju rata i očuvanju jedinstvene fronte. Umjesto toga, previše su zaokupljeni međusobnim unutarnjim sukobima. Podijeljeni su između skupine čija je briga vratiti se na vlast kroz bilo kakav savez, uključujući Snage slobode i promjene, i Nacionalni kongres, i druge koji vjeruju u demokratski izbor i potrebu održavanja izbora, ali čiji je glas slab usred kakofonija rata i gotovo ih nemoguće je čuti. Što više, neke političke snage ovise o vanjskim stranama, što je oslabilo njihov utjecaj u Sudanu i sposobnost da pruže rješenja za mnoge probleme zemlje.
Za Sudan nema drugog puta ni spasa osim putem demokratske transformacije, okretanja narodnoj volji kroz slobodne i poštene izbore. Državu moraju voditi civili, sa sigurnim granicama koje održava jaka, jedinstvena nacionalna vojska i profesionalni policajci. No, to se čini malo vjerojatnim usred ovog žestokog građanskog rata kojeg potiču velike sile koje ga ne žele zaustaviti, već raspiruju vatru u žurbi da ukradu prirodne resurse Sudana, bez obzira na cijenu za njegov narod.
