U Indiji, hinduistička desnica je usavršila umijeće pretvaranja kulturnog simbolizma u sociopolitičko ratovanje; transformirajući ono što su nekada bili festivali svjetlosti, boja i odanosti u spektakle zastrašivanja.
U okruženju izgrađenom na otuđenju muslimana, mnogi istaknuti hinduistički festivali postali su godišnji spektakli dominacije, gdje je jezik vjere neprimjetno zamijenjen retorikom mržnje.
Ova transformacija, njegovana godinama ideološkog rada, pretvorila je religiju indijske većine u pozorište ogorčenosti.
Ovogodišnja sezona Diwalija otkrila je globalni doseg ove mašte potaknute mržnjom. Širom indijskih društvenih mreža, bezbrojni desničarski profili nisu slavili sam festival, već grotesknu metaforu koja uspoređuje vatromet Diwalija s bombardiranjima u Gazi.
Narativ je bio jednostavan i okrutan, povlačeći paralele između bombi koje osvjetljavaju nebo u Gazi i slavljeničkog vatrometa u Delhiju. Normalizacija takvih slika nije slučajna: proizlazi iz dubokog ideološkog saveza između hindutve i cionizma, pokreta izgrađenih na isključivanju, okupaciji i demonizaciji muslimana zasnovanom na superiornosti.
Indijske javne ličnosti pridružile su se ovom padu u moralni mrak. Filmski stvaralac Ram Gopal Varma, nekada slavljen zbog svoje filmske smjelosti, objavio je na X (ranije Twitter): „U Indiji postoji samo jedan dan Diwalija, ali u Gazi je svaki dan Diwali.“
Izjava, koja je široko podijeljena, sažela je izopačenost političke kulture u kojoj masovno klanje postaje poenta svečanog pozdrava. Slične poruke odjekivale su internetom, tretirajući uništenje Gaze kao nešto čemu se treba rugati; njena tragedija kao spektakl koji treba slaviti.
Islamofobična klasifikacija
Nije slučajnost da takav jezik dolazi iz zemlje u kojoj je islamofobija algoritamski ugrađena u javno mnijenje. Nesrazmjerna količina globalnog islamofobičnog sadržaja potiče iz indijskih mreža, koordiniranih kroz armije online trolova i propagandnih stranica koje miješaju vjerski ponos s političkim otrovom.
Pominjanje Gaze od strane indijskih desničarskih glasova također otkriva dublju psihološku funkciju. Hinduistički nacionalista u Gazi ne vidi samo udaljenu ratnu zonu, već ogledalo vlastite zamišljene pobjede nad muslimanskim “osvajačem”.
Slaganje s izraelskim militariziranim nacionalizmom je ideološke prirode: i Hindutva i Cionizam se prikazuju kao opkoljene civilizacije koje se bore za opstanak, oboje opravdavaju svoje nasilje kao samoodbranu i oboje prikazuju muslimane kao egzistencijalne neprijatelje.
Dakle, kada indijski izvještaji izjednačavaju svjetla Diwalija s Gazom u plamenu, oni ne samo da izazivaju gađenje – oni potvrđuju transnacionalnu solidarnost nadmoći.
Komunalizacija festivala postala je toliko ukorijenjena da se nasilje ili napetost gotovo očekuju. Tokom Holija, džamije su prekrivene ceradama kako bi se spriječilo da budu poprskane bojom – prećutno priznanje koliko se zemlja udaljila od vlastitog deklariranog sklada.
Povorke Ram Navami rutinski se pretvaraju u nerede, dok naoružani ljudi na motociklima uzvikuju slogane osmišljene da provociraju, često nekažnjeno ciljajući muslimanska područja.
Posebno je podmuklo kako su društvene mreže proširile ove rituale u digitalni svijet. Festival više ne završava na ulici; nastavlja se na ekranima, putem hashtagova i WhatsApp grupa. Diwali memovi koji ismijavaju Gazu, Holi video snimci napada na muslimanke i Ram Navami video snimci koji slave ulično nasilje – to su nove kulturne produkcije društva opijenog mržnjom.
Učešće u ovom virtuelnom nasilju znači iskazivanje odanosti hinduističkoj naciji. Odbacivanje istog riskira da budemo označeni kao antinacionalni, promuslimanski ili još gore.
Kolektivna kazna
Ovaj kulturni projekat služi političkoj funkciji. On transformiše kolektivnu pobožnost u kolektivnu kaznu. Veže milione u zajedničku fantaziju dominacije, gdje religija opravdava okrutnost, a empatija se redefiniše kao izdaja.
Ovo osigurava da muslimani – bilo u Indiji, Gazi ili negdje drugdje – budu zauvijek prikazani kao neprijatelji, koji ne zaslužuju tugu ili solidarnost. Kada se vatromet za Diwali poredi sa genocidnim bombardovanjem, to nije samo čin okrutnosti, već ideološka deklaracija: naša radost je neodvojiva od vašeg uništenja.
U takvom okruženju, festivali prestaju biti proslave. Oni postaju ciklične reafirmacije supremacije, gdje se nasilje – simbolično ili stvarno – osvećuje kao odanost.
Moralna korozija je duboka. Svake godine, dok se pale dije i nebo eksplodira bojama, zrak nosi ne samo dim vatrometa već i smrad netolerancije u naciji koja mržnju vidi kao svoje naslijeđe.
Tragedija savremene Indije ne leži samo u njenoj politici već i u njenoj psihi – psihi koja je naučila pronaći zadovoljstvo u boli, svjetlo u razornoj vatri i smisao u okrutnosti.
Kada društvo slavi bombardovanja kao božanski spektakl, kada njegovi festivali odjekuju sloganima mržnje i kada se njegovi umjetnici rugaju mrtvima, to signalizira nešto mnogo dublje od političkog propadanja. To otkriva civilizacijsku bolest – onu u kojoj je svetost vjere zamijenjena uzbuđenjem moći.
Muslimani u Indiji već dugo pokazuju duboku solidarnost s Palestincima u Gazi, videći u njihovoj patnji ne samo zajedničku vjeru već i odraz vlastite marginalizacije. Ova empatija, zasnovana na moralnoj svijesti, a ne na pukoj religioznosti, uznemirava hinduističku desnicu. Da bi mentalno uznemiravala indijske muslimane, Gaza se pretvara u simbol ruganja.
Takva okrutnost služi svrsi: ruganju žrtvama u inostranstvu i onima koji ih oplakuju kod kuće. Pretvarajući uništenje Gaze u metaforu za slavlje, hinduistička desnica je religiju pretvorila u oružje kako bi isprovocirala indijske muslimane, pretvarajući njihovu solidarnost i saosjećanje u instrumente javnog ismijavanja i napada.
Piše: Mohammad Aaquib
