Dana 20. oktobra, glavni tajnik Ujedinjenih naroda, Antonio Guterres, stajao je na egipatskoj strani prijelaza Rafah, između Egipta i opkoljene Gaze. Guterres nije bio jedina međunarodna osoba koja je putovala do granice s Gazom, nadajući se da će mobilizirati međunarodnu zajednicu suočenu s tekućim genocidom, u već osiromašenom i opkoljenom Pojasu.
“Iza ovih zidova imamo dva milijuna ljudi koji enormno pate”, rekao je Guterres.
Ti su napori, međutim, malo urodili plodom.
Glasnogovornik Ministarstva zdravstva u Gazi, Ashraf Al-Qudra, rekao je u izjavi 24. oktobra da je protok humanitarne pomoći u Gazu “presporo da bi promijenilo stvarnost” na terenu.
To znači da su naizgled beskrajne rasprave u Vijeću sigurnosti UN-a, rezolucije Opće skupštine i pozivi na akciju malo promijenili tragičnu situaciju u Gazi na bilo koji značajan način.
Tu se postavlja pitanje čemu služe razrađeni međunarodni politički, humanitarni i pravni sustavi ako nisu u stanju zaustaviti, pa čak ni usporiti genocid koji se uživo prenosi na TV ekranima diljem svijeta?
U prethodnim genocidima, bilo onima koji su pratili Velike ratove ili onaj u Ruandi 1994., nudila su se razna opravdanja da se objasni nedostatak hitnih akcija. U nekim slučajevima ženevske konvencije nisu postojale i, kao u Ruandi, mnogi su se izjašnjavali o neznanju.
Ali u Gazi nijedan izgovor nije prihvatljiv. Svaka međunarodna novinska kuća ima dopisnike ili na neki način prisutna na Stripu. Stotine novinara, reportera, blogera, fotografa i snimatelja dokumentiraju i broje svaki događaj, svaki masakr i svaku bombu bačenu na domove civila. Ovdje je važno napomenuti da su deseci novinara već ubijeni u izraelskim napadima.
Znanstvene procjene nam govore , primjerice, da je Izrael u prvih 27 dana rata na Gazu bacio gotovo 25.000 tona eksploziva. To je ekvivalentno dvjema atomskim bombama , poput onih koje su SAD bacile na Hirošimu i Nagasaki 1945.
Kada je američki predsjednik Joe Biden bezosjećajno pokušao dovesti u pitanje broj mrtvih, medicinsko osoblje Gaze, koje je prisiljeno izvoditi operacije spašavanja života na prljavom terenu bolnica, odvojilo je vrijeme da mu dokaže da nije u pravu. Oni su 26. oktobra izradili popis s imenima 6.747 palestinskih žrtava koji su ubijeni u prvih 19 dana rata.
Na hiljade je ubijeno i ranjeno od tada, ali Washington i njegovi zapadni saveznici inzistiraju na tome da “Izrael ima pravo braniti se” čak i ako to dolazi na štetu cijele nacije.
Izraelci ni na koji način ne maskiraju svoj jezik. New York Times je 30. oktobra izvijestio da su “u privatnim razgovorima s američkim kolegama izraelski dužnosnici spomenuli kako su Sjedinjene Države i druge savezničke sile pribjegle razornim bombardiranjima u Njemačkoj i Japanu tokom Drugog svjetskog rata… kako bi pokušale poraziti te zemlje.” Nekoliko dana kasnije, izraelski ministar Amichai… otvoreno je izjavio da je nuklearno bombardiranje Gaze opcija u genocidnom ratu njegove zemlje protiv palestinskog naroda.
Na dan kada se pojavio izvještaj NYT-a , Karim Khan, tužitelj Međunarodnog kaznenog suda (ICC), stigao je na egipatsku stranu granice s Rafom.
I dalje je koristio isti oprezni jezik, kao da ne želi uvrijediti osjetljivost Izraela i njegovih zapadnih saveznika. “Zločini koji su navodno počinjeni na oba mjesta moraju se ispitati”, rekao je , misleći i na Izrael i na Gazu.
Netko bi mogao opravdati Khana tvrdeći da se pravni žargon mora suzdržati dok se ne provede temeljita istraga. Ali rijetko se provode temeljite istrage kada su u pitanju izraelski zločini u Gazi ili bilo gdje drugdje u Palestini.
Kada se provede istraga, međunarodne suce često optužuju SAD i Izrael za pristranost ili još gore, za antisemitizam. U slučaju istrage koju je 2009. godine vodio ugledni južnoafrički sudac Richard Goldstone, čovjek je bio prisiljen povući dio svoje prijave.
Khan to predobro zna jer trenutno sjedi na velikom i rastućem dosjeu izraelskih ratnih zločina u Palestini, inzistirajući na odgađanju postupka pod raznim izgovorima. Očito, SAD ne gleda blagonaklono na suce ICC-a koji pokreću slučajeve ratnih zločina protiv Izraela. Primjer su sankcije protiv ICC-a koje je uvela Trumpova administracija 2020.
Mnogi dužnosnici u zapadnim institucijama postaju svjesni ovog licemjerja. Dana 28. oktobra Craig Mokhiber podnio je ostavku na mjesto direktora njujorškog ureda Visokog povjerenika UN-a za ljudska prava u znak protesta zbog neuspjeha UN-a da zaustavi “genocid koji se odvija pred našim očima u Gazi”.
Dana 20. oktobra, oko 850 članova osoblja EU potpisalo je pismo predsjednici Komisije EU, Ursuli von der Leyen, kritizirajući njezinu “bezuvjetnu potporu” Izraelu.
Pismo je bilo pristojno i diplomatsko, s obzirom na užasan moralni neuspjeh Von der Leyen, posebno kada se njezin vatreni pristup ruskom ratu u Ukrajini usporedi s njezinom slijepom podrškom izraelskim zločinima u Gazi. “Samo ako priznamo bol Izraela i njegovo pravo da se brani, imat ćemo kredibilitet reći da bi Izrael trebao reagirati … u skladu s međunarodnim humanitarnim pravom”, rekla je .
Međunarodni olimpijski odbor, koji inzistira na odvajanju politike od sporta, nema problema s miješanjem u politiku kad je neprijatelj Palestinac.
MOO je izdao priopćenje 1. novembra, upozoravajući sve sudionike Olimpijskih igara u Parizu, zakazanih za 2024., da se ne upuštaju u bilo kakvo “diskriminatorsko ponašanje” prema izraelskim sportašima, jer “sportaši ne mogu biti smatrani odgovornima za postupke svojih vlada”.
Riječ ‘licemjerje’ ovdje niti ne opisuje ono što se događa, a posljedice ovog moralnog neuspjeha osjećat će se diljem svijeta godinama koje dolaze. Zapadu se nikada više ne bi smjelo dopustiti da igra ulogu posrednika, nepristranog političara, suca ili čak sebičnog humanitarca.
Do ovog zaključka nije teško doći. Gaza je pretvorena u Hirošimu kao rezultat zapadnih bombi i bjanko političkog čeka koji su Izraelu dale zapadne vlade i čelnici od početka rata, zapravo, 75 godina prije.
Ništa nikada neće promijeniti ovu činjenicu i nikakve ‘snažno sročene’ buduće izjave nikada neće pomoći Zapadu da iskupi svoj kolektivni moralni neuspjeh.
