Randa Abdel-Fattah
Dana 28. decembra 2023., The New York Times objavio je čuveni tekst “'Krikovi bez riječi’: Kako je Hamas učinio seksualnog nasilja 7. oktobra” Jeffreya Gettlemana, Anne Schwartz i Adama Selle. ‘Izvješće’ je navodno “otkrilo nove detalje koji pokazuju obrazac silovanja, sakaćenja i ekstremne brutalnosti nad ženama u napadima na Izrael.” Postao je viralan širom svijeta.
Međutim, u slučaju izraelskih tvrdnji o masovnom silovanju 7. oktobra , svi standardi dokaza i odgovornosti suspendirani su od strane institucionalno moćnih igrača, uključujući Human Rights Watch . Doista, oni koji zahtijevaju da se Izrael drži istih standarda kao i svi ostali optužuju se za antisemitizam.
I evo nas sada. Iako izraelska policija priznaje da još uvijek nema žrtava niti svjedoka; iako sestra glavne žrtve izvještaja, Gali Abdush, javno tvrdi da njena sestra nije silovana, optužujući The New York Times da manipulira njenom obitelji radi priče; i iako nema forenzičkih dokaza, te postoje pitanja koja treba postaviti o pouzdanosti i neovisnosti navodnih svjedoka i njihovih dosadašnjih svjedočanstava, tvrdnje o masovnom silovanju i dalje se aktivno šire i daje im se vjerodostojnost od strane elita u medijima i onih s institucionalnom moći.
Što to, stoga, govori o razini anti-palestinskog, anti-arapskog rasizma i islamofobije kada je refleksivni stav toliko mnogo ‘progresivaca’ odbaciti zahtjeve za raspravom koja se bavi antirasizmom i protiv silovanja kao ‘whataboutism’?
Čak i postaviti pitanje zašto postoje dvostruki standardi u slučaju Izraela ili zašto se suspendira normativna praksa istrage, ‘liberalne feministkinje’ često posežu za optužbama protiv onih koji kritički pristupaju preklapanju različitih aspekata, optužujući ih da su ‘apologeti silovanja’ ili da ‘ne vjeruju ženama židovskog porijekla’ ili da ‘potkopavaju pokret #MeToo,’ ili sve navedeno.
Tvrdnje izraelske i američke vlade o masovnom seksualnom napadu nisu izraz podrške pokretu ‘vjeruj ženama’ ili #MeToo kakav oni misle da jest.
#MeToo je početno bio pokret iz baze koji je pokrenula zajednica radnica Tarana Burke kako bi doprla do preživjelih seksualnog napada u marginaliziranim zajednicama, i prema Burku, (krilatica koja se koristi od preživjelog do preživjelog kako bi obavijestila ljude da nisu sami i da se događa i moguć je pokret radikalnog iscjeljenja.)
Bio je to poziv ženama da progovore o svojim iskustvima i otkriju kulture silovanja i neželjenih seksualnih napada, posebno na radnim mjestima i u industrijama, kako bi podigli svijest o pristanku, gaslightingu žrtava i iskorištavanju.
U središtu pokreta ‘vjeruj ženama’ bili su ženski glasovi. Glasovi koji su često ušutkani, osporavani, ismijavani te tretirani s neprijateljstvom i prijezirom. Međutim, kada se kritički rasni pristup primijeni na apsolutizam ‘vjeruj ženama’, posebno u kontekstima naseljenih kolonijalnih područja koja su snažno rasno obilježena poviješću linčovanja i samovoljnog nasilja naseljenika, zlonamjerne tvrdnje dovode Crnce i smeđe ljude te njihove zajednice u veliku opasnost.
Da budemo jasni, optužbe za masovno silovanje dolaze od izraelskog režima, a ne od žena. Ovdje je ključna odgovornost. Ovdje se postavlja uvjerljivo pitanje: ako doista žene iznesu optužbe, i ako postoji dokaz za izgradnju slučaja sustavnog silovanja, opravdava li to genocid? Drugim riječima, može li se seksualno nasilje protiv određene skupine žena ikada opravdati sustavnom istrebljenju druge skupine kojoj navodni počinitelji pripadaju?
Čini se da niko nije spreman tolerirati da se to pitanje postavi naglas, a kamoli da se na njega odgovori.
Stoga smo prisiljeni energično intervenirati kao feministkinje s fokusom na rasu. Suočavamo se s političkom stvarnošću da se seksualni napadi na izraelske žene koriste kako bi se proizvela suglasnost za genocid protiv palestinskih muškaraca, žena i djece u Gazi.
Optužba za masovno silovanje namjerno se koristi kako bi se opravdao masovni pokolj palestinskog naroda u Gazi, opravdao domicid – masovno uništavanje građanskih infrastruktura i domova u Gazi, te opravdao prisilni raseljavanje Palestinaca iz Gaze.
U bilo čijem jeziku, ovo je nečuveno i treba ga osuditi, bez obzira na agresiju bijelih liberalnih feministkinja, bez obzira na lažne optužbe za antisemitizam i institucionalne pokušaje ušutkavanja arapskih feministkinja, kritičara cionističkih zločina i onih koji jednostavno pozivaju na primirje.
To je istina na kojoj insistiramo. Izričito nije anti-žena, anti-feministički ili antisemitski nazvati politički kontekst u kojem se iznose optužbe za sustavno silovanje. Hitno je da osudimo propagandu u vezi s užasom silovanja i podsjetimo da je ova strategija historijski bila jedno od najmoćnijih oružja koje je bijela moć koristila kako bi diskreditirala, demonizirala, prikazala kao đavolsku i uništila crne i smeđe muškarce te skrenula simpatije s onih koji se suprotstavljaju tlačiteljima prema stvarnim tlačiteljima, a na kraju opravdala smrtonosne odgovore.
Feministkinje usmjerene na rasu ispisale su knjižnice knjiga i tekstova o historijskim i suvremenim oblicima propagande u vezi s užasom silovanja u funkciji rata, imperijalizma i održavanja rasnih hijerarhija.
U nasilnoj naseljeničkoj koloniji Australije, odakle pišem, domorodački učenjaci poput Larisse Behrendt i Judy Atkinson pisali su o sustavnom seksualnom zlostavljanju i napadima na aboridžinske žene od strane bijelih australskih kolonijalista kao sredstvu osvajanja. Angela Davis-ova temeljna knjiga “Silovanje, rasizam i mit o crnom silovatelju” (1981.) pokazala je kako je rasistička fraza o crnom silovatelju bila mobilizirana nakon Građanskog rata kako bi se opravdalo lynchanje i rasne hijerarhije. Chicana učenica Antonia Castaneda pisala je o seksualnom nasilju usmjerenom protiv američkih žena u službi španjolskog osvajanja Alta Kalifornije.
Godine 2007., libanonsko-australska feministkinja i učenica Paula Abood analizirala je medijske prikaze grupnih seksualnih napada koji su se dogodili na jugozapadu Sydneya i ispitivala kako su rasne ideologije mobilizirane unutar medijskih tekstova kako bi “prikazale silovanje kao manifestaciju arapske muške zvijeri” kako bi “ponovo nametnule rasirane subjektivne pozicije”. U kontekstu optužbi za masovno silovanje protiv Palestinaca, pozivanje na ove povijesti znanstvenih radova i aktivizma ključno je. Zanimljivo je da kada je optuženi Palestinac/Arap/Bliskoistočnjak/Musliman – uvijek se tretira kao zamjenjiv, lišen vlastite složenosti i raznolikosti identiteta – liberalne i kolonijalne feministkinje te mnogi prominentni progresivci boje završavaju na istoj strani argumenta kao i zagovornici izraelske desnice koji pozdravljaju genocid.
Završavaju na istoj strani kao i propagandisti proizraelskih koji su namjerno investirani u poticanje uzbuđenja oko genocida i skretanje pažnje s izraelskih zločina nad Palestincima.
Propagandisti izraelske strane vrlo dobro shvaćaju da je rasistička fraza o predatoru Palestinca/Muslimana/Arapina legitimizirajući monstrum kojeg bijele feministkinje, liberalci i mnogi progresivci boje – oni koji su institucionalizirani stručnjaci za raznolikost i uključivanje – hrane.
Stoga smo vidjeli kako se ‘silovatelj’ pretvorio u metonimiju koja lako klizi između riječi – ‘terorist Hamas,’ Palestinac, musliman, Arapin, Gazu – jer su dugotrajne globalne medijske i političke narative i moralne panike dugo stigmatizirale i omalovažavale palestinske/arapske/muslimanske/Bliskoistočne muškarce kao devijantne, nasilne, kriminalne, hiperseksualizirane, mizogine, barbarske, mrzeće žene. Razumijevanje ovog ideološkog i reprezentativnog konteksta znači prepoznati da su optužbe kolonizacijskog entiteta poput Izraela izrečene u određenim rasno nabijenim i politički napregnuta okruženja. Cionistički propagandisti shvaćaju da su rasistički konstrukti i orijentalističke predodžbe o palestinskim/arapskim/muslimanskim/Bliskoistočnim muškarcima tako duboko usađeni i poznati da mogu ponuditi hiperinflamatorne, užasne priče i tvrdnje, ne pružiti uvjerljive dokaze, a zatim odbiti sudjelovati u UN-ovoj komisiji zaduženoj za istraživanje optužbi.
Cionisti vrište o silovanju, i svijet je šokiran. U međuvremenu, Izraelske okupacijske snage počinile su teška i sistematska seksualna zlostavljanja nad palestinskim muškarcima, ženama i djecom uzetima kao taoci, kršeći ljudska prava, a svijet ne želi znati. Gdje je bijes? Gdje su tweetovi, Instagram objave, TikTok videozapisi, suze i emocije za rutinsko nasilje koje Izrael primjenjuje na Palestince?
Disproporcionalna investicija i pažnja na fantomske žrtve naseljenika u odnosu na palestinske žene, djevojčice, dječake i muškarce čiji se slučajevi seksualnog nasilja potkrepljuju verificiranim dokazima i priznatim izvješćima o ljudskim pravima govori sve. Postavljanje pitanja zašto su neutemeljene, senzacionalizirane tvrdnje o silovanju izraelskih žena postale viralne, dok potvrđeni slučajevi silovanja Palestinaca nisu, otkriva čije živote i dostojanstvo prioritetiziramo, a čije ne.
