dr. Mustafa Fetouri / MEM
Većina zemalja u svijetu, velikih i malih, izrazile su svoju osudu i bijes zbog izraelskog genocida u Pojasu Gaze, koji traje posljednja 194 dana. Diplomatskim jezikom ili samo grubim riječima, poput Južne Afrike, svaka je država rekla Izraelu što misli o svojoj vojnoj invaziji na palestinsku enklavu. S druge strane, neke su zemlje također bile jasne u izražavanju svoje podrške okupacijskoj državi apartheida, poput SAD-a, na primjer, čiji je predsjednik, Joe Biden, u mnogim prilikama opisao svoju podršku Izraelu kao “oklopnu” podršku. Ovo se ponavljalo u više navrata i to je činjenica otkako je Izrael stvoren prije 75 godina.
Unatoč određenom jasnom licemjerju u ovim deklariranim stajalištima, oni su uglavnom ostali, iako uz promjenu diplomatskog jezika dok se suočavaju s ozbiljnošću i višestranim genocidom i sve većim manifestacijama gladi u Gazi. Drugim riječima: države koje podupiru Izrael, uglavnom, nisu promijenile svoje stavove, unatoč tome što su razvodnjavale svoje govore kada su ih javno iznosile.
Začudo, a možda i ne, većina političkog licemjerja i nedosljednosti između riječi i djela zapravo dolazi od tamo gdje je, nažalost, Palestina očekivala kakvu-takvu solidarnost: iz arapskog i muslimanskog svijeta.
Očekuje se da će muslimanske i arapske većinske zemlje, uključujući Tursku, Saudijsku Arabiju, Irak, Egipat, Ujedinjene Arapske Emirate, Azerbajdžan i Kazahstan, podržati Palestinu ili, barem, ostati neutralne – što je pozicija koja bi im donijela prezir vlastitog naroda. Sve te zemlje, kao i Rusija, Gabon i Brazil već su više puta osudile Izrael za genocid ili, barem, pozvale na prekid vatre u Gaze. To su njihovi javno izneseni stavovi, ali u stvarnosti ne uspijevaju pretočiti takve izrečene politike u akcije koje bi sigurno imale učinak na izraelsku ekonomiju i ratni stroj. U stvarnosti, to znači da se zapravo ne razlikuju od izraelskih deklariranih saveznika, poput SAD-a i drugih.
Na primjer, arapske zemlje poput Saudijske Arabije, Iraka, Egipta, Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata zajedno posjeduju firmu The Arab Petroleum Pipeline Company, poznatu kao naftovod SUMED, sa sjedištem u egipatskoj Aleksandriji, koja čak i sada opskrbljuje Izrael sirovom naftom i pomaže njegov genocid u Gazi.
Prema podacima Oil Change Internationala, neovisne skupine za čistu energiju i zagovaranje, naftovod Sumed, koji ide od Crvenog mora do egipatskog mediteranskog lučkog grada Aleksandrije, osigurava malu, ali “redovitu” opskrbu naftom državi apartheida. Naftovod, koji je dug oko 320 km, prikuplja naftu iz Saudijske Arabije, UAE i drugih prije nego što je prepumpa u terminale u Aleksandriji, na južnoj obali Sredozemnog mora, odakle se pretovara u spremnike koji idu prema Izraelu, malo istočno. Ideja projekta iz 1970-ih bila je pružiti alternativu Sueskom kanalu u vremenima krize koja je prijetila plovnom putu. Odmah nakon napada na Izrael 7. oktobra, jemenski Hutiji objavili su svoju strategiju ciljanja svih plovila povezanih s Izraelom kao način podrške palestinskom otporu u Gazi.
Od izraelskog uvoza nafte od 220.000 barela dnevno, 60 posto dolazi iz Kazahstana i Azerbajdžana — dviju muslimanskih zemalja. Prema podacima Kplera, firme za energetska istraživanja i analizu podataka, drugi dobavljači energije Izraelu uključuju Egipat, Brazil i Gabon u zapadnoj Africi. Rusija, također, opskrbljuje Izrael vakuumskim plinskim uljem koje se može unaprijediti u dizel za gorivo za izraelske tenkove dok nastavljaju danonoćno bombardirati Gazu, dok mlazno gorivo uglavnom dolazi iz SAD-a.
Iranski ministar vanjskih poslova, Hossein Amirabdollahian, u izjavi datoj tokom hitnog sastanka Organizacije islamske suradnje (OIC), u saudijskom gradu Jeddah prošlog oktobra, pozvao je muslimanske zemlje da prestanu izvoziti naftu u Izrael. Unatoč činjenici da OIC ima poseban ured posvećen bojkotu Izraela, nijedna od država članica organizacije nije razmatrala čak ni privremeni naftni bojkot državi aparthejda — što je najviši stupanj licemjerja za koji, ironično, većina muslimanskih i arapskih zemalja nastavlja kriviti zapad, posebno SAD.
Sve spomenute zemlje opskrbljivale su – i nastavljaju opskrbljivati – Izrael samom esencijom za održavanje letova njegovih borbenih aviona, tenkova koji paraju ulice i artiljerije koja uništava zgrade, uključujući bolnice. Izvoze u Izrael sirovu naftu i rafinirane naftne proizvode, uključujući dizel (uglavnom za spremnike) bez trunke srama
Ali najlicemjernije su, nažalost, arapske i muslimanske zemlje. Što se tiče muslimanskih zemalja, one ne uspijevaju aktivirati svoje već donesene odluke o bojkotu Izraela. Za arapske zemlje, sama ideja korištenja plinovoda SUMED, koji je u osnovi zamišljen kao projekt arapskog jedinstva, za opskrbu Izraela je najneugodnija i najsramotnija od svih.
Izraelski saveznici, iskreno, zaslužuju neke pohvale jer stavljaju svoj novac gdje su im usta, dok drugi koji tvrde da podržavaju Palestince zaslužuju vrlo malo zahvalnosti. Dobar primjer ovih dvostrukih standarda i licemjernih političkih bravura očituje se u primjeru Južne Afrike – ni arapska ni muslimanska zemlja nije poduzela hrabar korak podnošenja tužbe za genocid protiv Izraela na Svjetskom sudu.
Ako zemlje tvrde da podupiru Palestince ili ozbiljno odbacuju genocid, imaju političku volju djelovati u skladu sa svojim političkim stavovima, one će sigurno utjecati na izraelsku vladu, prisiljavajući je, barem, da prihvati primirje umjesto da moli Netanyahua da ubija manje beba , žene i djecu bombardiranjem ili izgladnjivanjem.
