David Hearst
Svijet gleda kako se u Gazi razvija glad koja bi mogla ubiti mnogo puta više od 24.000 Palestinaca koji su već stradali u izraelskom nemilosrdnom munjevitom ratu.
Prošlog mjeseca procijenjeno je da se više od 90 posto stanovništva Gaze suočava s visokom razinom akutne nesigurnosti hrane, kategoriziranom kao Faza 3 ili razine krize. Od toga je više od 40 posto bilo u izvanrednom stanju (4. faza), a više od 15 posto u katastrofalnom stanju, peta i posljednja faza.
Predviđa se da će se glad brzo razvijati u nadolazećim sedmicama. Do početka februara, ako se ništa ne promijeni, predviđa se da će cijelo stanovništvo Gaze biti u kriznoj fazi, polovica u hitnoj fazi, a više od pola milijuna ljudi u katastrofalnoj fazi, s kućanstvima koja će se suočiti s ekstremnim nedostatkom hrane, gladovanjem i iscrpljenost.
Ovo nisu projekcije palestinskog ministarstva zdravstva, koje su zapadni mediji kolektivno odbacili kao “koje vodi Hamas”, već o Integriranoj klasifikaciji faze sigurnosti hrane (IPC), koja se oslanja na podatke agencija UN- a i nevladinih organizacija. Prije tri sedmice, IPC je upozorio da će u Gazi biti najveći udio ljudi u svijetu suočenih s akutnom nedostatkom hrane – i tako se i pokazalo .
Osim ako zapadni podupiratelji Izraela ne smatraju da Svjetski program za hranu, Unicef i Svjetsku zdravstvenu organizaciju “vode Hamas”, sve će više morati slušati njih kada kažu da su kamioni kojima je dozvoljen ulazak u Gazu samo djelić onoga što je potrebno da se spriječi masovna glad.
Yediot Ahronoth, izraelske novine s dobrim vladinim izvorima, izvijestile su da su od 7. oktobra SAD poslale 230 teretniha aviona i 20 brodova napunjenih topničkim granatama, oklopnim vozilima i borbenom opremom.
‘Šta treba učiniti?’
Ovakva razina opskrbe oružjem kosi se s američkom retorikom, u kojoj je, usput rečeno, Washington dobar. Američki državni tajnik Antony Blinken trebao bi dobiti Oscara za nastup na Svjetskom gospodarskom forumu u Davosu u Švicarskoj.
Na pitanje kolumnista New York Timesa Thomasa Friedmana vrijede li životi muslimana i kršćana manje od života Židova, Blinken je glasom napuklim emocijama odgovorio: “Ne. Razdoblje. Za mene, mislim da je za mnoge od nas, ono što vidimo svaki dan u Gazi parajuće. A patnja koju vidimo među nevinim muškarcima, ženama i djecom slama mi srce. Pitanje je šta učiniti?”
Kako bi bilo s pozivom na trenutni prekid vatre? Što kažete na zaustavljanje isporuke američkih granata i bombi? Što kažete na potporu južnoafričkoj tvrdnji da je ovo genocid ili u najmanju ruku ratni zločin?
Mnogi letovi s američkim oružjem i opremom prošli su kroz britansku bazu Akrotiri na Cipru, prema britanskoj istraživačkoj stranici Declassified , nakon izvješća Haaretza da je letjelo više od 40 američkih i 20 britanskih transportnih aviona, zajedno sa sedam teških helikoptera u RAF Akrotiri, 40 minuta leta od Tel Aviva. Njemačka navodno razmatra isporuku 10.000 metaka preciznog streljiva od 120 mm Izraelu, zahtjev na koji je već načelno pristala.
Što se tiče govorenja jedne stvari, a činjenja drugog, Turska je jednako loša jer nije uspjela zaustaviti svoju rastuću trgovinu s Izraelom. Malo je reći da se čak i u vrijeme incidenta Mavi Marmara, kada su tursku flotilu napali izraelski komandosi na otvorenom moru, trgovina nastavila.
Također nije dovoljno reći da je bijes turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana usmjeren protiv izraelskog premijera Benjamina Netanyahua osobno, a ne protiv Izraela u cjelini. Oporbeni vođa Benny Gantz dijeli isto toliko krivice za pokolj u Gazi koliko i Netanyahu.
Poput ruskog napada na Ukrajinu , izraelsko bombardiranje Gaze bilo je toliko intenzivno da je neprestano na rubu da ostane bez streljiva. Izrael je bacio gotovo 30.000 bombi i granata na Gazu u 100 dana, osam puta više nego što su SAD bacile na Irak u šest godina rata.
Zaustavljanje Izraela da se izvuče s masovnim ubojstvima nevinih muškaraca, žena i djece više nije pitanje ljevice ili desnice u zapadnoj politici. Prema jedinoj mjeri koja vrijedi za Palestince, američki predsjednik Joe Biden potpuno je plaćen član Stranke rata, poput mnogih njegovih prethodnika i suvremenika u SAD-u i Ujedinjenom Kraljevstvu.
Egipatsko sjedište uz ring
Ali nijedna od ovih zemalja nema granice s Izraelom. Jedna nacija koja ima sjedište pored gladi koja se odvija nekoliko centimetara od njezine granice je Egipat .
Njegova odgovornost za trenutnu opsadu Gaze, koja je daleko brutalnija nego u bilo kojem razdoblju u posljednjih 16 godina, je izravna. Novinari koji su organizirali improvizirane demonstracije ispred sjedišta novinarskog sindikata u Kairu bili su u pravu kada su rekli da je “Egipat partner u opsadi”.
“Cionisti nas kontroliraju… Sve dok je arapska krv jeftina, dolje, dolje s bilo kojim predsjednikom. [Nelson] Mandelini unuci su to učinili. A mi smo u kukavičluku, sramoti i poniženju. Želimo da je [Rafah] prijelaz otvoren”, skandirali su novinari .
Istu poruku šalju djeca koja se rugaju egipatskim vojnicima na graničnoj ogradi: “Kažu da je Egipat majka svijeta. Jeste li ikada vidjeli majku koja ostavlja svoju djecu samu? … Svi su otišli. Bog nam je dovoljan”, rekao je jedan.
U međuvremenu, čini se da egipatski dužnosnici ne razmišljaju o davanju kontradiktornih brojki. Khaled Abdel Ghaffar, egipatski ministar zdravstva, rekao je krajem prošlog mjeseca da je Egipat primio 20.000 ozlijeđenih Palestinaca u dvadesetak bolnica. Samo dvije sedmice kasnije, Diaa Rashwan, voditeljica Državne informativne službe, rekla je da je Egipat primio 1210 ozlijeđenih Palestinaca.
Više od 60.000 Palestinaca u Gazi je ranjeno, a neki umiru u kolima hitne pomoći dok čekaju da izađu. Ponekad dopuštenje za odlazak stigne nakon što pacijent umre.
Izrael nema dvojbe oko toga da svoje regionalne saveznike baci pod autobus. Kada se prošlu sedmicu branio od optužbi za genocid na Svjetskom sudu u Haagu, izraelski obrambeni tim optužio je Kairo da je odgovoran za sprječavanje ulaska humanitarne pomoći u Gazu. Ovo je posramilo Egipat, a Rashwan je izdao izjavu u kojoj je rekao da je Rafah pod kontrolom Izraela.
Rekao je, istina, da su izraelski najviši dužnosnici mnogo puta potvrdili od početka rata “da neće dopustiti ulazak pomoći u Pojas Gaze, posebno goriva, jer je to dio rata koji njihova država vodi protiv Traka”.
Službeni stav Egipta je da može kontrolirati samo svoju stranu granice. Zapravo, suradnja s Izraelom ide mnogo dublje od toga.
Kockasta povijest
Tokom povijesti, odnos Egipta s Gazom i palestinskom stvari bio je složen. U vrijeme kada je najmnogoljudnija zemlja arapskog svijeta još uvijek imala geopolitičku težinu, potpora bivšeg predsjednika Gamala Abdela Nassera revoluciji u Alžiru bila je ključni faktor njezina uspjeha.
Bivši predsjednik Hosni Mubarak igrao je kompliciranu ulogu u Gazi. Pomogao je u izgradnji opsade nakon Hamasove pobjede na izborima 2006. , a pod Mubarakom je Egipat prihvatio da ništa ne može ući u Gazu bez prethodnog dopuštenja Izraela. U isto vrijeme, međutim, trgovina se nastavila kroz tunele. Iznad zemlje, Egipat pod Mubarakom pojačao je pritisak na Gazu; ispod zemlje, tuneli su postali ispuštajući ventil.
Ali kada je pritisak postao prevelik i izbile borbe, kao što se dogodilo 2008., Tzipi Livni, tadašnja izraelska ministrica vanjskih poslova, stala je uz svog egipatskog kolegu Ahmeda Aboul Gheita, koji je danas glavni tajnik Arapske lige, i rekla da će Izrael napasti Gaza. Potpora Egipta tom ratu bila je jedan od čimbenika iza revolucije koja će svrgnuti Mubaraka tri godine kasnije.
Nakon rata, međutim, Mubarakova vlada se opet saginjala i tkala, govoreći da su tuneli posljedica opsade i odbijajući embargo na oružje Gazi.
Gaza je uživala u najboljim vremenima pod Mohamedom Morsijem , predsjednikom Muslimanskog bratstva koji je držao granicu u Rafi otvorenom i zaustavio kasniji rat. Njegovo svrgavanje i dolazak na vlast njegovog ministra obrane, Abdela Fattaha el-Sisija, donijeli su najmračnija vremena za Gazu.
Sisi je učinio sve što je bilo u njegovoj moći da pojača opsadu plavljenjem tunela , uz prisilno raseljavanje egipatskog stanovništva Rafaha kako bi stvorio tampon zonu na granici. Pod Sisijem je porastao značaj izraelskih graničnih prijelaza kao primarnih sredstava za održavanje života Gaze hranom, vodom i dizelom.
Dva su čimbenika koja upravljaju ovom vrlo šarenom poviješću. Prvi je geopolitički pad Egipta pod Sisijem. Egipat više nije bitan svojim najvećim susjedima. Usred građanskog rata u Sudanu , malena zaljevska država Ujedinjeni Arapski Emirati igra veću ulogu. Egipat je također nebitan za sudbinu Libije.
Drugi je Sisijev intuitivni strah od Muslimanskog bratstva i njegovo inherentno i trajno polaganje prava na legitimitet u Egiptu – strah koji je usko povezan s brutalnim gušenjem Arapskog proljeća.
Ako je Sisi bio vjeran svojoj riječi da neće dopustiti Izraelu da etnički očisti Gazu, njegova je dužnost pomoći Palestincima da prežive na njihovim uništenim zemljama. Egipat mora osigurati osnovne potrebe Gaze za hranom, vodom i lijekovima, bilo preko prijelaza, bilo morem.
Može čak pozvati i druge zemlje iz Organizacije islamske suradnje (OIC) da se pridruže zračnom desantu poput saveznika za probijanje blokade Berlina 1948. Takav zračni most doveo bi u pitanje licemjerje Zapada. To se naravno neće dogoditi jer diktatura poput Sisijeve brine samo o jednom – svom opstanku.
Međutim, veza između borbe za palestinska prava i domaće bitke za demokraciju u Egiptu je neraskidiva, a Sisi to predobro zna. Jedno nadahnjuje drugo, zbog čega je osim nekolicine organiziranih skupova, egipatska država razbila svako javno iskazivanje solidarnosti s Palestincima.
Naravno, Egipat igra diplomatsku ulogu u pokušaju okončanja rata, ali njegov posljednji prijedlog u tri faze bio je usmjeren na oslobađanje talaca. Također se mora priznati da je Egipat spriječio Izrael da prisili masovno protjerivanje Palestinaca iz Gaze na Sinaj. Ali imaju i mnogo toga zajedničkog: poput Izraela, Sisi želi demilitariziranu Gazu i propast Hamasa.
Što se tiče onoga što Egipat radi na terenu kako bi održao usko grlo humanitarne pomoći u Rafi, u odnosu na ono što vlada govori, Sisi daje Blinkenu dobru priliku za svoj novac kao potencijalni glumac.
Palestina kao globalna stvar
Ali događa se još nešto što je jednako važno: Palestinu službeno brani Globalni jug. Južnoafrička Republika preuzela je vodstvo pokretanjem postupka za genocid pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu.
Palestina se, u isto vrijeme, ponovno pojavljuje kao globalni uzrok, baš kao što je bio slučaj u borbi protiv apartheida u Južnoj Africi. Sastav južnoafričkog odvjetničkog tima govori sve: multietnički, muškarci, žene, Irci, Britanci, Južnoafrikanci. S njima u grupi službeno nije bilo Palestinca. Pa ipak, dan nakon završetka saslušanja, došlo je do masovnih prosvjeda u 45 zemalja – ali ne u Egiptu, Saudijskoj Arabiji ili čak Alžiru.
Despoti Egipta i Zaljeva, međutim, ne bi trebali izvući ni slamku utjehe iz toga. U nedavnoj anketi Arapskog centra za istraživanje i političke studije, koja je anketirala 8.000 Arapa u 16 zemalja, 92 posto ispitanika reklo je da je palestinska stvar pitanje od interesa za sve Arape.
Gotovo 90 posto arapskih ispitanika reklo je kako napad Hamasa od 7. oktobra, koji je u Ujedinjenom Kraljevstvu i drugim zemljama zabranjen kao teroristička organizacija, smatra “legitimnom operacijom otpora” ili “donekle manjkavom, ali legitimnom operacijom otpora”.
Osamdeset i devet posto ispitanika odbilo je priznati Izrael, što je najveća brojka u povijesti istraživanja centra. Samo 13 posto ispitanih Arapa reklo je kako vjeruje da je mir s Izraelom i dalje moguć.
Bijes ključa u srcima Saudijaca, Egipćana, Jordanaca i Iračana – i to će na kraju izbiti na površinu i eksplodirati. Farouk I., pretposljednji egipatski kralj koji je abdicirao i imenovao svog malog sina Fouda čija je vladavina trajala nekoliko mjeseci prije nego što je monarhija ukinuta, platio je cijenu podržavanja Nakbe (katastrofe) 1948. To je jedan od razloga zašto su Egipćani dopustili vojsci da bi nekoliko godina kasnije državnim udarom preuzeo vlast.
Danas je stupanj ljutnje eksponencijalno veći.
Despoti neka paze što žele. Njihova duboka nevoljkost da se suprotstave Izraelu mogla bi im eksplodirati u lice.
