Home » Odrastala sam u Bosni, u strahu i mržnji prema muslimanima. Sada vidim pogreške Njemačke oko Gaze
Kolumne

Odrastala sam u Bosni, u strahu i mržnji prema muslimanima. Sada vidim pogreške Njemačke oko Gaze

Policija na neovlaštenom skupu solidarnosti s Palestincima u Berlinu, Njemačka, 18. listopada 2023. Fotografija: Clemens Bilan/EPA

Lana Bastašić

Kada sam se preselila u Berlin, stekla sam naviku zaustavljanja kraj Stolpersteinea ( spomenika na “kamenju spoticanja”) i čitanja o Židovima koji su odvedeni iz svojih domova i prevezeni u koncentracijske logore. Na putu do U-Bahna je jedna zgrada iz koje je odvedeno 16 ljudi. Ali Luciein kamen bio je taj koji me ohladio do srži. Njezin je jedan spomen kamen ispred velike zgrade. Jedan mali Stolperstein . Sve što se zna o Lucie je da je odvedena u dobi od 61 godine. To me natjeralo da razmislim o svim drugim ljudima koji su živjeli u zgradi i možda su gledali kako se to događa. Što su radili? Jesu li samo pogledali na drugu stranu?

Moja obitelj potječe iz Hrvatske, a kao nehrvati napustili smo zemlju tijekom nacionalističkog ludila ranih 1990-ih, koje je pokojna Dubravka Ugrešić u svom radu opisala kao borbu za “čisti hrvatski zrak” Progonjeni u Hrvatskoj od ranih 1940-ih – moj djed je uspio s 11 godina živ izaći iz logora Jasenovac – našli smo se na sjeveru Bosne i Hercegovine. Tu je žrtva bila drugačija. Naše susjede Bošnjake , koji su se od nas razlikovali jedino po muslimanskim imenima, sada su javno ocrnili gotovo svi srpski mediji. Ljudi koji su živjeli uz nas, slali djecu u iste škole, govorili istim jezikom, sada su prikazivani kao neljudi, kao džihadisti koji će nas ubijati dok spavamo, kao životinje koje će nam vaditi zube i silovati naše žene . Sve sam te priče čula sa šest godina. Znala sam riječ mudžahedin prije nego što sam naučila abecedu.

Lokalna džamija iz 16. stoljeća u Banjoj Luci je srušena . Neki od mojih školskih prijatelja otišli su preko noći i ništa se o njima nije govorilo sljedećeg dana na nastavi. Neki su promijenili imena u pokrštavane varijante, ali su svejedno bili svakodnevno maltretirani. Kad sam imala osam godina, naučila sam kako razlikovati nas od njih . Učiteljica više nije bila učiteljica, bila je Srpkinja. Razrednik više nije bio razrednik. Bio je musliman. Liječnik više nije bio liječnik. Sada su bili Hrvati.

Zašto pisati o Bosni 28 godina nakon Daytonskog mirovnog sporazuma ? Istina je da nakon etničkog čišćenja nema mira. Bosna je još uvijek duboko podijeljena. Ljudi se ne mogu dogovoriti kako da nazovu jezik kojim govore. Ratne zločince štuju na svim stranama. Odljev mozgova iz Bosne svake godine raste . Traumatizirana djeca postala su traumatizirani odrasli, nesposobni pronaći posao ili pristup pristojnoj zdravstvenoj skrbi.

Napisala sam roman inspiriran svojim sjećanjima iz Banje Luke koji je preveden na razne jezike, uključujući i njemački, što je dovelo do toga da mi je ponuđena njemačka kulturna stipendija . Moj život proteklih nekoliko godina proveo je putujući po Njemačkoj kako bih pričala o svojoj knjizi i o paralizi s kojom se Bosna još uvijek nosi. Svugdje sam susretala suosjećajne slušatelje, ljude željne čitanja priča, širenja vijesti, pomoći. Ja sam bila označena Bosanka. Udobni bijeli Europljani sjedili su na književnim događanjima i odmahivali glavama u nevjerici dok sam im govorila o etničkom čišćenju. Nikada više, rekli bi, svaki put kad im u feedovima iskrsne kakva bosanska godišnjica.

Džamija Ferhadija u Banjoj Luci, BiH, obnovljena nakon što je dignuta u zrak 1993. godine. Fotografija: Fehim Demir/EPA

Ali nikad više je slaba fraza. Svijet zaboravlja, kao što je zaboravio Bosnu. Nikada nisu dotrajali i napušteni; opet se vraća u sve većim brojevima i mračnijim pričama .

Pojas Gaze, već osiromašen okupacijom i nezakonitom 16-godišnjom blokadom, čije stanovništvo čine 47% djece, bombardira ga najmoćnija vojska na Bliskom istoku uz pomoć najmoćnijih saveznika na svijetu. . Više od 4600 Palestinaca leži mrtvih, a mnogo više njih se suočava sa smrću u nedostatku primirja, jer ne mogu izbjeći bombardiranje ili nemaju pristup vodi, hrani ili struji. Izraelska vojska tvrdi da je njena ofenziva, koja se sada pojačava, “rat protiv terorizma”; Stručnjaci UN-a kažu da je to ravno kolektivnom kažnjavanju.

Sve su to činjenice. Ipak, čak i spominjanje riječi “Palestina” u Njemačkoj riskira da vas optuže za antisemitizam . Svaki pokušaj pružanja konteksta i dijeljenja činjenica o povijesnoj pozadini sukoba smatra se grubim opravdanjem Hamasovog terora.

Ne samo da je policija zaustavljala ili razbijala propalestinske skupove , njemačka senatorica za obrazovanje Katharina Günther-Wünsch također je poslala e-mail školama u kojem kaže da je
“svako demonstrativno ponašanje ili izražavanje mišljenja koje se može razumjeti (kurziv je moj) jer odobravanje napada na Izrael ili podržavanje terorističkih organizacija koje ih provode, poput Hamasa ili Hezbollaha, predstavlja prijetnju školskom miru u trenutnoj situaciji i zabranjeno je”. Osim zabrane simbola povezanih s Hamasom, škole sada mogu također zabraniti “simbole, geste i izražavanje mišljenja koji još nisu dosegli granicu kaznene odgovornosti”, što uključuje keffiyeh, palestinsku zastavu i naljepnice “slobodna Palestina” i značke.

Gušenje protivljenja ubijanju civila u Gazi proteže se čak i na Židove. Izraelskoj židovskoj ženi koja je na berlinskom trgu držala plakat pozivajući na prestanak nasilja, njemačka je policija prišla u roku od nekoliko sekundi i odvela je policijskim kombijem. Kasnije je puštena. Svatko tko se solidariše s Palestincima automatski se sumnjiči da je prešutni simpatizer Hamasa.

Sajam knjiga u Frankfurtu otkazao je dodjelu nagrada za Manji detalj palestinske spisateljice Adanije Shibli . Berlinsko kazalište Gorki otkazalo je izvedbu austrijsko-izraelske drame Situacija Yaela Ronena planiranu za 23. listopada. A urednik antologije koja sadrži djela 34 arapska pjesnika u egzilu rekao je da je događaj otkazao berlinski Haus für Poesie.

Dobronamjerni ljudi su mi rekli da bi iznošenje ovakvog mišljenja moglo dovesti do toga da me ne pozove na književna događanja i festivale, te da bi moja karijera u Njemačkoj – izvor moje egzistencije posljednje dvije godine – mogla biti gotova.

Ipak, dok su umjetnici i pisci otkazani zbog svog navodnog antisemitizma, stvarni neonacizam je u porastu, s krajnje desnom strankom AfD, Alternativa za Njemačku, koja pobjeđuje na lokalnim izborima, a glavni političari pokreću ideju sklapanja poslova s ​​njima . Isti sajam knjiga koji je zatvorio Shiblijevu dodjelu nagrade prethodno se suočio s kritikama zbog uključivanja desničarske izdavačke kuće, Antaios, u svoj program, s članovima AfD-a.

Nepokolebljiva službena podrška Njemačke akcijama izraelske vlade ostavlja malo prostora za čovječanstvo. Također je kontraproduktivan, jer služi za širenje straha, islamofobije i, da, antisemitizma. Budući da su odrasli u sjeni kolektivne krivnje za nacističke ratne zločine, čini se da mnogi njemački intelektualci jedva čekaju priliku da se iskupe za grijehe predaka. Iskupljenje će, naravno, pasti na leđa palestinske djece.

To bi trebalo spadati u kategoriju “navođenje očitog” , ali ipak treba biti podvučeno: povijesno gledano, islamofobija je samo dovela do više terorizma. S obzirom da sam odrastala u Bosni, mogu vam sa apsolutnom sigurnošću reći da začaranom krugu nema kraja. Uvijek postoji još jedno mrtvo tijelo koje treba naoružati.

Bijelo spasiteljsko licemjerje kojem danas svjedočimo u Njemačkoj dugoročno će koristiti samo bijelim Nijemcima. Ili ste protiv fašizma u svim njegovim oblicima ili ste licemjer. Osuđujete terorističku organizaciju kao i terorizam koji je počinila vlada.

Zgrožena sam postupcima Hamasa i iznosim svoje mišljenje o njihovim žrtvama, ali nemam pravo glasa u onome što rade. Ništa od mojih poreza ne ide za financiranje Hamasa. Neki od mojih poreza, međutim, financiraju bombardiranje Gaze. U razdoblju od 2018. do 2022. Izrael je iz SAD-a i Njemačke uvezao oružja u vrijednosti od 2,7 milijardi dolara .

Živeći u Njemačkoj, smatram svojom ljudskom odgovornošću da je prozovem zbog njene jednostranosti, licemjerja i pristajanja na etničko čišćenje Gaze. Hodajući svaki dan pored Lucijina kamena, podsjećam se na tu odgovornost. Podsjećam se što tišina može učiniti i koliko dugo može proganjati mjesto i ljude. Dolazim iz tihog mjesta natopljenog krvlju. Nikada nisam mislila da ću istu tišinu osjetiti u Njemačkoj.

Izvor