Hiljade mladih u Istanbulu i diljem Turske marširalo je za slobodnu Palestinu od 7. oktobra. Demonstranti se, međutim, nalaze na tankoj liniji između hapšenja i slobode koja se često ne temelji na dozvolama ili miroljubivosti, već na učinkovitosti ili nedostatku istih.
Turski aktivisti poput “Hiljadu mladih za Palestinu” možda neće moći kontrolirati izraelsku politiku, ali mogu kontrolirati kako će Turska na nju reagirati. Nažalost, tako su se 43 njihova člana našla uhapšena tokom demontracija u ulici İstiklal 6. aprila na kojem su zahtijevali trgovinski embargo Izraelu.
Demonstrirati protiv stranog entiteta poput Izraela je dopušteno, pa čak i ohrabreno, ali usmjeravanje tog istog bijesa protiv turske politike koja jača cionističku državu je ono gdje se povlači crta. Naravno, stranka pravde i razvoja (AKP) turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana organizirala je vlastite demontracije sa desetine hiljada sudionika bez takvog uznemiravanja.
Razlika je jednostavna – jedana je demontracija koji zahtijeva promjenu politike od turske vlade, prekid trgovine s Izraelom; drugi je parada koja ništa ne traži, ništa ne postiže i slučajno je sponzorira vladajuća stranka. Demontracija je oružie naroda protiv moćnika; oni koji imaju pristup dvoranama vlasti nemaju razloga izaći na ulice.
Borba za oslobođenje Palestine prisilila je muslimanske zemlje da se suoče sa proturječjima između svojih ideologija i svojih politika, bilo da se radi o islamizmu, panarabizmu ili antiimperijalizmu. Turska nije ništa drugačija. Za Tursku je to značilo navigaciju prema članstvu u NATO-u dok je često bila u sukobu sa svojim zapadnim saveznicima. A za AKP, to je značilo upravljanje blokom poslovne klase koji kritizira Izrael, ali još uvijek sklapa poslove s izraelskim firmama, i većinom muslimanskom bazom koja ne želi nikakvu ulogu na Bliskom istoku kao država zapadni klijent. AKP je došla na vlast kao konzervativna, pro-poslovna, muslimanska stranka. Izraelska trgovina predstavlja potencijalni rascjep u ovoj koaliciji.
Historijsko gledano, Erdogan je upravljao time uglavnom kroz retoriku, umjesto kroz djelovanje. Unatoč diplomatskim napetostima i povremenim javnim prepirkama oko izraelskog postupanja prema Palestincima, AKP je demonstrirao stalnim povećanjem trgovine s Izraelom. Neki izvori tvrde da se turski izvoz čak povećao nakon 7. oktobra, a dio se čak odnosio na civilno oružje.
Turski predsjednik je oštro osudio Izrael, ali je njegova politika bila slaba, ostavljajući džeparac zemlje u suprotnosti s javnom osobom. Ovo bi moglo biti podložno promjenama. Kada se dogodi, bit će to zbog mnogih istih demostranataa uhapšenih 6. aprila.
Stav AKP-a o Izraelu i Palestini kompliciran je mješovitom bazom pristaša i geopolitičkim položajem Turske kao zapadnog saveznika koji želi biti lider u regiji. Turkiye je bio jedan od ranih pobornika slučaja Južne Afrike pred ICJ-om protiv Izraela, javno osuđuje izraelsko ugnjetavanje i značajno doprinosi palestinskoj pomoći. Međutim, problem nije u tome što AKP nije učinio ništa za dobrobit Palestinaca; to je da je, u istom dahu, legitimizirao, surađivao i čak pomagao njihove tlačitelje. Usred turskih burnih odnosa s Izraelom, postojale su dvije konstante — politika normalizacije i otpor turskih građana, poput izraelskog ubistva devet turskih aktivista na rijeci Mavi Marmara 2010.
Značajna solidarnost s Palestinom u Turskoj i diljem Bliskog istoka je odozdo prema gore, a ne odozgo prema dolje. Postoji neraskidiva veza između demokratizacije i palestinskog oslobođenja. Ljudi su ti koji su iznudili solidarnost koja nadilazi geste.
Turci to dokazuju, i na ulicama i na glasačkim kutijama i već vidimo rezultate.
Turska je 9. aprila najavila ograničenje izvoza 54 glavna proizvoda dok ne dođe do prekida vatre u Gazi. Među njima su proizvodi od željeza i čelika, građevinska oprema i mlazno gorivo. Ova objava dolazi mjesec dana nakon lokalnih izbora u martu, gdje je AKP doživio velike gubitke u Istanbulu, Ankari i Izmiru, nedeljama nakon protesta “Hiljadu mladih za Palestinu” u ulici Istiklal i nakon sedam mjeseci mobilizacije diljem zemlje.
AKP i Erdogan nisu izgubili od sekularne oporbene Narodne republikanske stranke (CHP) jer je CHP odjednom više reprezentativna za tursku javnost. AKP je izgubio iz istog razloga zbog kojeg gube mnoge vladajuće stranke – izdaju povjerenje svoje baze.
Politički rascjep AKP-a još uvijek predstavlja srednji turski glasač u ovom trenutku — konzervativnu, muslimansku i radničku klasu. To, u kombinaciji s pogrešnim koracima oporbene stranke, znači da će AKP na nedavnim izborima u Turskoj više izgubiti nego pobijediti CHP.
Stav Turske o Palestini vjerojatno nije glavni razlog poraza AKP-a. Inflacija je dosegla 68 posto uoči izbora, nejednakost u prihodima je raširena, a zemlja se još uvijek oporavlja od potresa 2023. koji je odnio 53 000 života i razotkrio korupciju koja je pripomogla razaranju i paralizirala napore za pružanje pomoći.
Ankara je bila neučinkovita u pitanjima koja najizravnije utječu na živote turskih birača i, u kombinaciji s percipiranim licemjerjem u vezi s palestinskim pitanjem, predstavlja sliku vladajuće stranke koja nije u kontaktu, potičući bazu da ostane kod kuće. Konzervativna Nova stranka blagostanja čak je kao odgovor vodila kampanju za prekid diplomatskih i financijskih veza s Izraelom.
Palestina možda neće utjecati na izbore, ali može potaknuti već simpatičnu bazu da odustane od izbornog procesa usred većih ekonomskih borbi. Da nije zabrinutost, Erdogan ne bi pozvao na trgovinska ograničenja odmah nakon propalih izbora.
Turski glasači, demostranti i građani iz ljevičarskih i vjerskih tabora prisilili su Ankaru na ruku i vidimo učinak. Aktivisti se i dalje zalažu za potpuni prekid veza s cionističkom državom, ali turska vlada do sada nije poslušala njihove pozive.
Turska vlada će se promijeniti, kao i sve druge vlade. Nove stranke će dobivati i gubiti vlast i svaka od njih će imati svoj odnos prema Zapadu. Međutim, jedna stvar će ostati nepromijenjena kako u Turskoj tako iu inozemstvu – uvijek će biti mladih ljudi voljnih suprotstaviti se nepravdi gdje god ona bila, bilo kod kuće, u Palestini ili diljem svijeta.
