Dr. Mustafa Fetouri
Ogromna većina običnih Arapa i muslimana podržava i suosjeća sa palestinskim narodom. Oni obično izražavaju tu podršku i pokazuju takvo suosjećanje korištenjem riječi kada govore o Hamasu i drugim grupama otpora koje se bore protiv Izraela. Obično ih nazivaju herojima, hrabrim ljudima, a kada ih žele uzdići na viši i svetiji status, posuđuju kur'anski opis takvih ljudi nazivajući ih mudžahedinima.
Čineći to, običan čovjek još uvijek osjeća bol i patnju koju je Izrael nanio ljudima u Gazi. Milijuni Arapa traumatizirani su zbog ubistava djece i žena u desetomjesečnom ratu.
No, to nije slučaj s nekolicinom onih koji za sebe smatraju da znaju bolje i koji uvijek pokušavaju dublje analizirati izraelski rat protiv Gaze, pokušavajući pritom iznijeti svoje. Obično svoju analizu utemeljuju na nekoj od imaginarnih ‘teorija zavjere’ koje kruže okolo od dana kada je Hamas započeo svoj upad u Izrael. Takvi stručnjaci skloni su propagiranju stajališta vlastite vlade na pomodniji način.
Vlade Bahreina, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Maroka čak nisu ni osudile izraelski genocid u jasnim izjavama, a kada su to učinile, poput Bahreina, osudile su Hamas prije nego što su ga izjednačile sa Izraelom. Njihove elitne pristaše otišle su i dalje i optužile Hamas da je u zavjeri s Katarom ili nekom drugom imaginarnom zemljom da donese pustoš i uništenje u Gazi i cijelom palestinskom teritoriju. Zamolite ih da potkrijepe svoja stajališta i oni će nastaviti brbljati o mnogim stvarima, ali ne o temi o kojoj se radi.
Gotovo svi se pozivaju na činjenicu da je Hamas izdanak organizacije Muslimansko bratstvo i to im je dovoljno da ga učine zlom po defaultu. Ovakav jeftini govor proturječi dvjema stvarima: prvo, čak i ako je istina da je Bratstvo zlo, nitko ne može poreći njihovu ulogu u borbi protiv kolonijalnih sila, počevši od samog Egipta gdje je Pokret nekad cvjetao. Drugo; Hamas, budući da je ideologija utemeljena na islamu, potpuno je drugačiji od tradicionalnih drugih ogranaka Bratstva, jednostavno zato što samo njegovo postojanje i legitimitet proizlaze iz činjenice da se bori protiv okupacije. Borci Hamasa se ne bore za vlast i privilegije koje ona donosi. Svi oni predobro znaju da ih se proganja i da bi mogli umrijeti bilo kada, baš kao što je njihov glavni vođa, pokojni Ismail Haniyeh, ubijen u Teheranu prošlog mjeseca. Od Yahye Sinwara, pa sve do posljednjeg borca u Jabalyi, vjeruju da je smrt iza ugla, ali uzrok je toliko vrijedan da ne mogu pobjeći od borbe.
Drugi krive Hamas i Islamski džihad što su saveznici Irana. Ističu da su iranci šijti, a Hamas nije ništa drugo nego opunomoćenik Teherana – što je najodvratniji izraz za opisivanje Hamasa. Oni opravdavaju takav bijes govoreći da Iran koristi Hamas i Islamski džihad za promicanje svog ambicioznog programa u dominaciji većinom sunitskim arapskim svijetom. Ali zaboravljaju jednostavnu činjenicu: Hamas i Islamski džihad bi pozdravili svaku podršku koju mogu dobiti s bilo kojeg mjesta. Kao oslobodilački pokreti, oni nemaju luksuz birati svoje saveznike, sve dok se ti saveznici slažu sa njima oko načela: oslobođenje i sloboda za Palestinu.
Nadalje, u vjerskom kontekstu, džihad nema nikakve preduvjete osim borbe protiv kolonijalizma, u ovom slučaju. Nigdje u Kur'anu nije rečeno da morate biti šiija ili sunit da biste bili prihvaćeni kao mudžahid, jednostavno zato što pravi islam ne priznaje sektašku verziju islama koju je revidirao i predstavljao muslimanima Zapad. Takve su ideje besmislena priča koja ne može izdržati ispitivanje.
Ako biti šiit znači boriti se protiv aparthejdskog kolonijalnog Izraela, siguran sam da većina Palestinaca i Arapa, uključujući mene, ne bi oklijevala objaviti svoju odanost šiitima! Biti šijit ne znači da ste Iranac ili podržavate Iran ili ste njegov zastupnik.
Drugi analitičari i politički gurui pokreću pitanje vremena postavljajući pitanje ne bi li bilo bolje da je Hamas akumulirao više moći prije nego što je započeo svoj upad u Izrael. Pitanje se čini iskrenim, ali zapravo je daleko od toga. To implicira da bi Hamas, da je odgodio svoj napad, mogao postati moćniji da spriječi tolike gubitke i razaranje u Gazi. Ali ova vrsta rasprave zanemaruje jednostavnu činjenicu da je vrijeme bilo koje operacije protiv okupacije komplicirano pitanje i da samo ljudi na terenu mogu odlučiti koji je najbolji trenutak za nastavak. Također, operativno vrijeme određeno je, između ostalih čimbenika, konačnim ciljem pokretanja napada.
7. oktobr se desio kako bi spriječio neviđeni val prodaje onog što je ostalo od Palestine od strane nekih arapskih i muslimanskih država u bescjenje. Normalizacija veza između zemalja poput Saudijske Arabije i Izraela bila je gotovo gotova stvar i morala se zaustaviti ili, barem, odgoditi. Saudijska kraljevina nije bilo koja druga država i imati veze s Izraelom bilo bi puno štetnije za Palestince nego, recimo, Libija da učini isto. Ako su sporazumi iz Osla učinili palestinske teritorije samo spornim teritorijima, kao što je pokojni palestinski mislilac, Edward Said, jednom rekao, tada bi postojanje izraelske ambasade u Rijadu cijeli palestinski narod učinilo pukom nesretnom nacijom koja luta planetom i moli za milostinju.
Na kraju, mnogi zagovornici defetizma krive Hamas za ogromnu cijenu koju plaćaju Palestinci. Ovo je najnečuveniji i najgluplji od svih argumenata protiv Hamasa. To je nečuveno jer zanemaruje cjelokupnu ljudsku povijest u borbi protiv kolonijalizma i potpuno previđa palestinsku borbenu povijest. Čak i u regionalnom arapskom kontekstu, takav argument je u najmanju ruku izmišljen. Oko 1,5 milijuna Alžiraca ubijeno je prije nego što je kolonijalna Francuska poražena 1962., oko 132 godine nakon što je kolonizirala Alžir. Gotovo tri četvrtine Libijaca, 83.000, ubijeno je od ruku talijanskih kolonijalista tokom gotovo tri decenije talijanske okupacije. U širem svijetu, Vijetnam bi ovdje poslužio kao savršen primjer. Između 970.000 i tri milijuna ljudi, uključujući civile, izgubilo je živote prije nego što je Vijetnam postao neovisna država. Ne pozivam na ubijanje još Palestinaca, ali sloboda ima cijenu koju treba platiti.
Ako ikoga treba kriviti, to su 22 arapske zemlje koje bespomoćno promatraju. Palestina je dio Arapske lige i potpisnica Arapskog sporazuma o zajedničkoj obrani iz 1950. godine, koji obvezuje ostale članice da stanu u njezinu obranu. Pa gdje su?
Doista, cijena je ogromna, a smrtnost je gotovo nemoguće ni zamisliti, ali to je tako i nema drugog načina. Cijeli svijet je povrijeđen i tužan zbog onoga što genocidni Izrael radi u Gazi, ali kakve alternative imaju stanovnici Gaze osim ostati na mjestu i uzvratiti udarac?
