Liberalne demokracije i dalje su sramotni sukrivci Izraela, unatoč njegovom kontinuiranom genocidu nad palestinskim narodom, piše Richard Falk /MEE
Proučavatelji svjetske politike odavno su shvatili da je međunarodno pravo marginalizirano kada se radi o strateškim interesima vodećih država osim ako nije korisno u vođenju propagandnog rata protiv protivnika.
Doista, Ujedinjeni narodi su osmišljeni na način koji je prepoznao ovu značajku međunarodnog političkog života. Inače, davanje prava veta pobjednicima u Drugom svjetskom ratu ne bi imalo smisla.
Takvo izuzeće od međunarodnog prava bilo je vidljivo i na suđenjima za ratne zločine održanim u Nürnbergu i Tokiju nakon Drugog svjetskog rata, na kojima su se radi pravne odgovornosti ispitivali samo zločini gubitnika, a očiti zločini pobjednika – poput neselektivnog bombardiranja. Dresdena i napadi atomskom bombom na Hirošimu i Nagasaki – nisu procesuirani.
Do danas, iz razumljivih razloga, mnogi u Japanu vjeruju da je uporaba oružja za masovno uništenje protiv civilnog stanovništva ova dva grada predstavljala genocid.
U isto vrijeme, činilo se da su pobjedničke demokracije nakon 1945. istinski predane izgradnji svjetskog poretka koji je stabilan, štiti ljudska prava i poštuje suverena prava slabijih država. Naravno, Hladni rat se umiješao u takve idealističke planove, paralizirao UN u mirovnim i sigurnosnim okvirima i u značajnoj mjeri umanjio privrženost međunarodnom pravu.
Završetkom Hladnog rata, utjelovljenim padom Berlinskog zida i raspadom Sovjetskog Saveza, činilo se da će vrijednosti liberalne demokracije – uključujući poštivanje međunarodnog prava i globalnih procedura – biti promicane i odgovorno ispuniti geopolitički vakuum uzrokovan nestankom Sovjetskog Saveza, čime su Sjedinjene Države ostale kao jedina preživjela supersila.
Ali to nije trebalo biti. SAD je mnogo uložio u posthladnoratovski svjetski poredak, ali to je činio uglavnom oslanjajući se na svoju vojnu i ekonomsku moć, s ciljem oblikovanja budućnosti izgrađene oko tržišta, saveza i militarizma. Previdjela je mogućnosti jačanja UN-a i postizanja nuklearnog razoružanja, te načine kombiniranja geopolitičkog statusa s održivom, na zakonu utemeljenom koncepcijom međunarodne politike.
Propuštene prilike
Ove izgubljene prilike za poboljšanje svjetskog poretka spajanjem strateških interesa s vanjskom politikom usmjerenom na zakon nikada nisu ozbiljno razmatrane od washingtonskih think tankova ili vanjskopolitičkih elita, jer je domaći militarizam bio preduboko ukorijenjen u ekonomiji, političkoj kulturi i sigurnosnom konsenzusu militarizirana birokracija.
Posljedice Hladnog rata dovele su do ere geopolitičkog unilateralizma, uključujući davanje opipljive potpore posebnim saveznicima, poput Izraela , Tajvana i Ukrajine, bez obzira na to koliko su duboko dovodili u pitanje međunarodno pravo i izbjegavali postupke mirnog rješenja.
Uspon autokratske Kine, kombinirajući domaća kršenja ljudskih prava i brzi uspon do statusa supersile, predstavljao je izazov preferiranom centralizmu NATO-a predvođenog SAD-om i tržišnom vizijom budućnosti.
Godine 2021., s dolaskom Biden-Blinkenovog vodstva u vanjsku politiku, Kina je dobila oštre lekcije da se uskladi s ” međunarodnim poretkom temeljenim na pravilima “, za koji je Peking optužen da ga krši svojim postupanjem prema Tibetancima i ujgurskoj manjini, svojim poticanjem represivne politike u Hong Kongu i njegove prijeteće prijetnje neovisnosti Tajvana.
Činilo se čudnim da ta “pravila” državni tajnik Antony Blinken nikada nije povezao s međunarodnim pravom ili autoritetom UN-a. Ovaj poziv na upravljanje prema pravilima više se činio ponovnom tvrdnjom američkog geopolitičkog primata, bez ograničavanja vanjskopolitičkog ponašanja Washingtona.
Zatim je uslijedio ruski napad na Ukrajinu u februaru 2022. , čime je definitivno prekršena zakonska zabrana agresije, jedno od rijetkih pravnih načela svjetskog poretka kojeg se geopolitički akteri općenito pridržavaju od 1945. godine, a podržava ga većina država, što je potvrdila Opća skupština UN-a velikom većinom osudivši rusku agresiju.
Čini se da je Washington, kao samoproglašeni vođa saveza demokratskih država, ponudio svijetu barem općenito poštivanje najtemeljnijih pravila međunarodnog prava, unatoč vlastitom zamagljivanju takvih pravnih crvenih linija kroz ratove na Kosovu (1999.) i Iraku (2003). Ali njihovi donekle uvjerljivi pravni izgovori prigušili su protivljenje vlada, UN-a i javnog mnijenja, iako su u slučaju Iraka milijuni prosvjedovali protiv invazije koju su predvodile SAD.
Taj globalni javni odgovor prije 20 godina nadmašen je samo reakcijama na izraelsku dugu povijest zlostavljanja palestinskog naroda, dovedenu do genocidnog vrhunca tokom proteklih šest mjeseci nasilja u Gazi.
Crvene linije zamagljene
Od svih crvenih linija, nijedna nije bila šire priznata od “genocida”, unatoč tome što ga je često bilo teško zakonski uspostaviti usred etničkih sukoba ili ratnih borbi. Genocid je jasno zabranjen međunarodnim pravom i diplomatskim pritiscima, koji su se povećavali kako je izraelski napad ustrajao, javno ogorčenje se pojačalo, a suučesništvo Zapada se nastavilo nesmanjenim intenzitetom.
Normativni autoritet oznake genocida prije Gaze bio je toliki da je bivši američki predsjednik Bill Clinton 1994. godine zabranio korištenje te riječi u službenom diskursu, bojeći se da bi nazivanje pokolja u Ruandi “genocidom” stvorilo neodoljiv pritisak na SAD da zaustavi masovno ubijanje.
Srbijanska politika etničkog čišćenja u ratu u Bosni sredinom 1990-ih osporena je pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) kao genocid, ali problemi utvrđivanja namjere pokazali su se prevelikima . U posljednje vrijeme represija Mianmara nad Rohingya muslimanima naširoko se smatrala genocidom, što je dovelo do osporavanja Gambije pred ICJ-om, a slučaj je još uvijek u toku.
Godinama se Izrael uspješno pozivao na holokaust kako bi zamaglio vlastiti zvjerstvom opterećen proces prisilne taktike kojom se traži maksimalno oduzimanje imovine i protjerivanje autohtone većine Palestinaca u procesu uspostave Izraela 1948. i okupacije istočnog Jeruzalema, Zapadne obale i Gaze od rata 1967.
Odvratila je neprijateljski globalni zbor koji se suprotstavljao njezinoj okupacijskoj politici kao izrazu ” antisemitizma “, a čak i sada nailazi na kritike svoje prakse s jasnim argumentom da ne može biti kriva za genocid, jer je sama bila žrtva najvećeg genocida od svih vrijeme – tvrdnja koja podsjeća na poznatu rečenicu WH Audena u pjesmi, “oni kojima je učinjeno zlo, uzvraćaju zlo”.
Kako onda možemo razumjeti ovu spremnost bivših zapadnih kolonijalnih sila da nastave pružati različite razine potpore Izraelu dok on provodi, u stvarnom vremenu, najtransparentniji genocid u čitavoj ljudskoj povijesti?
Ovaj proces ubijanja je šokantno opravdan dehumanizirajućim jezikom koji su koristili izraelski najviši čelnici, uključujući premijera Benjamina Netanyahua i ministra obrane Yoava Gallanta. Šest mjeseci neselektivno i nerazmjerno nasilje uništava 2,3 milijuna palestinskih civila koji žive u Gazi , uništavajući njihovo ionako osiromašeno stanište. Genocid služi kao instrument prisile za izazivanje masovnog prisilnog protjerivanja, provodeći etos doseljenika “otiđi ili umri”.
Čvrsta podrška
Netanyahuova koalicijska vlada koja je preuzela dužnost u Izraelu u januaru 2023. smatrana je, čak i na Zapadu, “najekstremnijim” vodstvom u cijeloj povijesti Izraela.
Ono što ga je učinilo ekstremnim – osim pozicija u kabinetu za čelnike stranke Židovske snage ( Itamar Ben Gvir ) i vjerskog cionizma ( Bezalel Smotrich ) – bilo je trenutačno davanje zelenog svjetla nasilju doseljenika na okupiranoj Zapadnoj obali, brisanje svake palestinske političke politike entiteta na karti “novog Bliskog istoka” koju je Netanyahu razotkrio u UN-u, i iznad svega, slabo prikrivenu odluku da se dovrši cionistički projekt uključivanjem Zapadne obale i možda Gaze u “Veliki Izrael”.
Nekoliko mjeseci nakon što je ova vlada preuzela dužnost dogodio se napad Hamasa 7. oktobra. Uslijedio je izraelski napad, koji je kulminirao autoritativnim međunarodnim izjavama koje sugeriraju da je Izrael kriv za genocid. ICJ je u januaru presudio”vjerojatno” da je Izrael počinio djela genocida u Gazi, a sud je glasao 15-2 da naredi državi da poduzme sve moguće mjere da zaustavi takva djela.
Štoviše, u martu je pedantno izvješće posebnog izvjestitelja UN-a za okupirane palestinske teritorije pronašlo “razumne razloge vjerovati da je prag koji ukazuje na to da je Izrael počinio genocid ispunjen”.
Iako se izraelski čelnici od samog početka nisu trudili sakriti svoje genocidne namjere, a slike noćne televizije i društvenih medija učinile su ovaj genocid opipljivim očima i ušima svijeta, čudno je da to nije potaknulo svjetske liberalne demokracije da prilagode svoju politiku .
Iznad svega, SAD se čvrsto držao. Stavio je veto na niz rezolucija o prekidu vatre u Vijeću sigurnosti UN-a, nazvao slučaj genocida pred ICJ-om ” bezvrijednim ” i odbacila analitički dojmljivo izvješće o genocidu uvažene posebne izvjestiteljice UN-a, Francesce Albanese, kao djelo antisemita, sve dok je zagovarala kongresno odobrenje povećane vojne pomoći (bombe i streljivo) Izraelu, uz nastavak neumorne diplomatske potpore na međunarodnim mjestima.
Medijska galama
Američka vlada konačno je ublažila ovo bezuvjetno stajalište tek nakon što je postalo jasno da to šteti izgledima predsjednika Joea Bidena za reizbor 2024. i nakon žestoke reakcije koja je uslijedila ovog mjeseca nakon napada na konvoj World Central Kitchen, u kojem je ubijeno sedam humanitarnih radnika (od kojih su šestorica bili zapadnjaci) sa zadatkom da donose hranu izgladnjelim Palestincima.
To je izazvalo toliko veliku medijsku buku na Zapadu da je Netanyahua natjeralo na rijetku ispriku. Ovaj tragični incident također je potvrdio sumnju da ubojstvo nedužnih Europljana ima mnogo veći politički odjek na Zapadu nego ubojstvo hiljadua nevinih Palestinaca, uključujući hospitalizirane pacijente i osoblje.
Kako objasniti ovo sramotno suučesništvo s Izraelom, i ovo potpuno odbacivanje međunarodnog prava, pred takvim transparentnim i okrutnim genocidom? Ako su SAD spremne osloboditi Izrael od genocida, zločina nad zločinima, na ovaj očigledan način, šalju poruku svijetu da čak i pod najstrašnijim okolnostima, geopolitički afiniteti imaju prednost nad zakonom i moralom – čak i za liberalne demokracije.
Postoje i drugi čimbenici koji su pridonijeli ovom mračnom zaokretu u globalnoj politici, uključujući dehumanizaciju palestinskog naroda desetljećima pretpostavkom da je cijelo stanovništvo Gaze zaraženo Hamasom; orijentalistički pogled da su Palestinci i svi arapski muslimani na neki način podljudi; grubi pritisci koje je u SAD donio izraelski lobi; i dugotrajna grižnja savjesti u Europi, posebice Njemačkoj.
Možda najdublje, ali najmanje vidljivo, svjedočimo širem sukobu “civilizacija”, s bivšim europskim kolonijalnim silama i njihovim doseljeničko-kolonijalnim derivatima s jedne strane (s iznimkom Španjolske), as druge, islamskim društvima i pokreta, uz mnoge bivše kolonijalne države – u skladu s proročanstvom Samuela Huntingtona iz 1990-ih o “Zapadu protiv ostatka ”.
Kada je riječ o Izraelu, SAD je dugo bio demokracija bez izbora u kojoj se dvije političke stranke natječu hvaleći se svojim superiornim proizraelskim kredibilitetima. Ovo će prestati tek kada barem jedna od strana prihvati odgovorno držanje države, utemeljeno na poštovanju međunarodnog prava i autoriteta UN-a.
U međuvremenu, tamni oblaci nadvijat će se nad planetom na prijeteći način, a okrutna viktimizacija palestinskog naroda trajat će sve dok novi horizonti nade ne postanu vidljivi.
