Sjedinjene Države i njihovi ideološki partneri na Zapadu dugo su pokušavali uvjeriti globalni jug, a posebno Arape i muslimane, da dijele bliži ideološki i vrijednosni afinitet u usporedbi s drugim svjetskim silama koje teže.
To je svakako bio slučaj s komunizmom, a od raspada Sovjetskog Saveza on je preoblikovan prema ponovnoj Rusiji i Kini u nastajanju .
Argument vrijednosti obično se usredotočuje na autoritarizam nasuprot demokraciji, pri čemu se SAD usredotočuju na pitanja kao što su ruska potpora Srbiji protiv Bosne, čečenski ratovi i nedavno, potpora Moskve Assadovom režimu u Siriji .
Protiv Kine, SAD pokušavaju tretirati Ujgure i komunističko kinesko ugnjetavanje religija općenito, ali posebno islama.
Gdje bi naši savezi trebali stajati i zašto, dugo je tinjala tema rasprave.
100 dana otkako je započeo izraelski genocidni rat protiv Gaze sada je ubrizgalo svježu perspektivu na ovo pitanje, potaknuvši nas da ponovno procijenimo ta savezništva realističnim objektivom.
Iako je mnogo napisano o brutalnom napadu na Gazu i Palestince, pune posljedice još nisu doista procijenjene. Živimo u sve povezanijem svijetu, ali ta povezanost nije zbližila sve ljude.
Umjesto toga, sve smo svjesniji da ljudi brinu o različitim stvarima u različitim dijelovima svijeta. I dok su jedni iskreni u vezi s tim – “Meni je stalo do mojih ljudi” – drugi su daleko manje, ili se čak iskreno zavaravaju.
U taj potonji tabor spada većina Zapadne Europe i SAD-a, koji proklamiraju predanost ljudskim pravima i demokraciji, dok marljivo podrivaju i jedno i drugo svugdje osim kod kuće – pa čak i kod kuće kada su u pitanju Arapi, Muslimani i Palestinci.
To licemjerje bilo je vidljivo cijelom svijetu tokom izraelskog brutalnog napada na Gazu. Arapi, muslimani, i zapravo veliki dio globalnog juga, svjedoci su ovog dvostrukog standarda – i mnogi ponovno kalibriraju svoju viziju međunarodnog poretka.
Zapadna propaganda
Bilo bi, međutim, pogrešno vjerovati da je ovo licemjerje anomalija, ograničena samo na stradanje Palestinaca. Doista, zapadna potpora ljudskim pravima i demokraciji diljem globalnog juga bila bi anomalija – ali mnogi od nas bili su toliko strastveni konzumenti zapadne propagande da se činimo iznenađeni nedjelovanjem Zapada oko masovnog ubijanja Arapa i muslimana.
Teško je tačno odrediti vrijeme kada ovaj zapadnjački stav – bezdušna prisila da se vidi prolivena arapska i muslimanska krv, s onima koji su ostali živi pod jarmom opresivne tiranije – nije prevladao.
Moglo bi se vratiti desetljeće unatrag na prešutnu, a potom eksplicitnu potporu američke i europske vlade vojnom udaru protiv demokratski izabrane vlade Mohameda Morsija u Egiptu . Nakon što je egipatska vojska hladnokrvno ubila stotine Egipćana, bivši američki predsjednik Barack Obama nagradio je generala koji je izdavao zapovijedi prostrvši mu crveni tepih, kao i mnogi drugi zapadni čelnici.
Ali to ne bi bio prvi takav slučaj. Tokom izraelskog napada na Libanon 2006. godine , bivša američka državna tajnica, Condoleezza Rice, odbacila ga je kao “ porođajne muke novog Bliskog istoka”. Taj novi Bliski istok, naravno, trebao je biti natopljen arapskom krvlju.
A Madeleine Albright, još jedna bivša američka državna tajnica, jednom je rekla , kada je 1996. godine upitana je li prijavljena krv pola milijuna iračke djece prihvatljiva cijena za američku politiku u zemlji: “Cijena se isplati.”, kazala je.
Albright, Rice i trenutni državni tajnik, Antony Blinken, predstavljaju jedan kontinuirani i dosljedni pristup Bliskom istoku i pravim vrijednostima američke vanjske politike: Arapi moraju biti ili mrtvi ili pod kontrolom režima koji izvršavaju naloge SAD.
Danas SAD isporučuje oružje, financira i diplomatski pokriva izraelski napad na civilno stanovništvo koje je već raseljeno i traumatizirano. Unatoč globalno povezanom svijetu u kojem živimo, malo je vjerojatno da prosječni Amerikanac osjeća istu dubinu emocija zbog nevolje Palestinaca kao prosječni Arap.
Dok Amerikanci gledaju kongresne debate o sumnjivim optužbama za antisemitizam , Arapi slušaju nefiltrirane glasove Palestinaca. I dok bi se Gaza mogla brzo povući iz sjećanja Amerikanaca, proći će mnogo vremena prije nego što Arapi zaborave majku koja je tražila svoje sedmogodišnjakinje, ili dijete koje je prepoznalo svoju majku po kosi, ili oca koji je tražio svoje troje djece . Ti su glasovi sada urezani u našu kolektivnu svijest i nikada nećemo zaboraviti one koji su odgovorni za njihovu bijedu.
Postojalo je vrijeme kada arapske mase nisu bile sigurne oko toga ko predstavlja pravo lice američke politike. Ali postoji izreka da kada vam neko ustraje u pokušaju reći ko je, vjerujte mu. Vjerujemo ti.
