Ramzy Baroud /MEM
Udaljenost između Gaze i Namibije mjeri se hiljadama kilometara, ali historijska je udaljenost mnogo manja. Upravo zbog toga je Namibija bila jedna od prvih zemalja koja je zauzela snažan stav protiv izraelskog genocida u Gazi.
Namibiju su Nijemci kolonizirali 1884., dok su Britanci kolonizirali Palestinu 1920-ih, predajući teritorij cionističkim kolonizatorima 1948. Iako su etno-religijska tkiva Palestine i Namibije različita, njihova su historijska iskustva slična.
Lako je pretpostaviti da je historija koja ujedinjuje mnoge zemlje na globalnom jugu samo historija zapadnog iskorištavanja i viktimizacije. Međutim, to je također historija kolektivne borbe i otpora.
Namibija je naseljena od prahistorije. Ova dugo ukorijenjena historija omogućila je Namibijcima da tokom hiljada godina uspostave osjećaj pripadnosti zemlji i jednih drugima, nešto što Nijemci nisu razumjeli niti cijenili. Kad su Nijemci kolonizirali Namibiju, nazvali su je “njemačka jugozapadna Afrika” i učinili ono što su svi drugi zapadni kolonijalisti učinili gotovo svim zemljama globalnog juga, od Palestine do Južne Afrike do Alžira i šire: pokušali su podijeliti ljude, iskorištavati njihove resurse i poklali one koji su se opirali.
Iako zemlja s malim brojem stanovnika, narod Namibije pružio je otpor svojim kolonizatorima, što je rezultiralo njemačkom odlukom da istrijebi domoroce; doslovno su pobili većinu stanovništva.
Od početka izraelskog genocida u Gazi, Namibija se odazvala pozivu na solidarnost s Palestincima, zajedno s mnogim afričkim i južnoameričkim zemljama, uključujući Kolumbiju, Nikaragvu, Kubu, Južnoafričku Republiku i Brazil, kao i Kinu i mnoge druge.
Iako je intersekcionalnost jako slavljen pojam u zapadnoj akademskoj zajednici, nije potrebna nikakva akademska teorija da bi potlačene, kolonizirane nacije na globalnom jugu pokazale solidarnost jedna s drugom. Dakle, kada je Namibija zauzela snažan stav protiv najvećeg vojnog podržavatelja Izraela u Europi – Njemačke – učinila je to na temelju potpune svijesti Namibije o svojoj historiji.
Njemački genocid nad narodom Nama i Herero (1904-1907), poznat je kao “prvi genocid 20. stoljeća”.
Jedinstvo između Palestine i Namibije sada je zacementirano uzajamnom patnjom.
No nije Namibija ta koja je pokrenula pravni postupak protiv Njemačke pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ). To je Nikaragva, srednjoamerička država koja je također hiljadama milja udaljena i od Palestine i od Namibije. Slučaj Nikaragva optužuje Njemačku za kršenje Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida. Ona vidi Njemačku – s pravom – kao partnera u tekućem genocidu nad Palestincima.
Sama ova optužba trebala bi prestrašiti njemački narod, zapravo cijeli svijet, budući da je Njemačka povezana s genocidima od svojih prvih dana kao kolonijalne sile. Stravičan zločin holokausta i druga masovna ubojstva koja je njemačka nacistička vlada izvršila protiv Židova i drugih manjinskih skupina u Europi tokom Drugog svjetskog rata bili su nastavak njemačkih zločina počinjenih nad Afrikancima decenijama ranije.
Tipična analiza zašto Njemačka nastavlja podržavati Izrael temelji se na njemačkoj krivnji za holokaust. Ovo je objašnjenje, međutim, dijelom nelogično, a dijelom pogrešno. Nelogično jer ako je Njemačka doista internalizirala bilo kakvu krivnju iz svojih prethodnih masovnih ubojstava, ne bi imalo smisla da Berlin dodaje još više krivnje pomaganjem i podržavanjem ubojstava desetine hiljada Palestinaca. Ako osjećaj krivnje doista postoji, on nije pravi.
A objašnjenje je pogrešno jer potpuno previđa njemački genocid u Namibiji. Nevjerojatno, njemačkoj je vladi trebalo do 2021. da prizna užasan pokolj u toj siromašnoj afričkoj zemlji, da bi na kraju pristala platiti odštetu od samo jedne milijarde eura u “pomoći zajednice” tiokom tri decenije.
Podrška njemačke vlade izraelskoj vojnoj ofenzivi protiv Palestinaca u Gazi nije motivirana krivnjom, već paradigmom moći koja upravlja odnosima među kolonijalnim zemljama. Mnoge zemlje na globalnom jugu vrlo dobro razumiju ovu logiku, otuda njihova sve veća solidarnost s Palestinom.
Revolucija u gledištu Globalnog Juga — koja je kulminirala slučajem Južne Afrike pred ICJ-om, kao i tužbom Nikaragve protiv Njemačke — ukazuje da promjena nije rezultat kolektivne emocionalne reakcije. Umjesto toga, ono je sastavni dio promjenjivog odnosa između globalnog juga i globalnog sjevera.
Afrika već godinama prolazi kroz proces geopolitičkog restrukturiranja. Protufrancuske pobune u Zapadnoj Africi, koje zahtijevaju istinsku neovisnost od bivših kolonijalnih gospodara kontinenta, uz intenzivno geopolitičko natjecanje koje uključuje Rusiju, Kinu i druge, znakovi su promjena vremena.
I, s ovim brzim preustrojem, pojavljuju se novi politički diskurs i popularna retorika, često izraženi revolucionarnim jezikom koji dolazi iz Nigera, Burkine Faso, Malija i drugih.
No, promjena se ne događa samo na retoričkom planu. Uspon BRICS – a kao moćne nove platforme za gospodarsku integraciju između Azije i ostatka globalnog juga otvorio je uvjerenje da su alternative zapadnim financijskim i političkim institucijama doista moguće.
Godine 2023. otkriveno je da zemlje BRICS-a sada drže 32 posto ukupnog svjetskog BDP-a, u usporedbi s 30 posto zemalja G7. Ovo ima veliku političku vrijednost budući da četiri od pet izvornih osnivača BRICS-a snažno podržavaju Palestince bez pardona.
Dok Južnoafrička Republika zagovara pravnu frontu protiv Izraela, Rusija i Kina se bore protiv SAD-a u Vijeću sigurnosti UN-a da uspostave prekid vatre. Veleposlanik Pekinga u Haagu otišao je toliko daleko da je branio palestinsku oružanu borbu kao legitimnu prema međunarodnom pravu. Sada kada globalna dinamika ide u korist Palestinaca, vrijeme je da se njihova borba vrati u zagrljaj Globalnog Juga, gdje će zajedničke historija uvijek služiti kao temelj značajne solidarnosti.
